Usvajanje vještina kod početnika

Usvajane vještina kod početnika

0
226
tenis02
fotografije: osobni arhiv

Većina tenisača želi poboljšati svoju igru te u tu svrhu provode bezbrojne sate na teniskom igralištu usavršavajući  svoje teniske vještine.  Ti sati su najčešće okarakterizirani velikim brojem udaraca. Nažalost, stvarni igrački kontekst unutar kojeg se ti udarci izvode jest rijetko predmet pažnje – čak i kada je sat vođen i planiran od strane trenera. Neki su treneri doduše, poznati po tome što treninge temelje na samoj igri, ali bez da svojim učenicima daju bilo kakve specifične ciljeve. I jedan i drugi pristup teško da će biti od pretjerane koristi dugoročnom razvoju igrača. Cilj i izazov za trenere sastoji se u tome da se igraču poveća broj prilika za uvježbavanje neke vještine bez da on trening doživi dosadnim.

tenis1
fotografije: osobni arhiv

PRIPREMA TRENINGA

Kvalitetna priprema treninga podrazumijeva da trener posjeduje „radno“ razumijevanje:

  • igrača: Tko su? Koje su im karakteristike? Dob, prijašnje iskustvo, motivacija, sposobnosti, pažnja, pamćenje, sposobnost procesuiranja informacija, itd.
  • postavljanja ciljeva: Koji su glavni ciljevi igrača? Koji su moji ciljevi kao trenera?
  • ciljeva učenja: Učenje vještine, usavršavanje vještine, otkrivanje i ispravljanje grešaka..
  • razine učenja: Gdje su igrači u procesu učenja? Na verbalno-kognitivnoj razini (pokušaji i pogreške)? Asocijativnoj (pokreti su „stabilniji“ i „precizniji“)? Autonomnoj (izvedba je slobodna i „lagana“)?
  • prijenosa učenja: Očekuje li se prijenos učenja? Ako da, koji tip prijenosa (pozitivan, neutralan ili negativan)?
  • traženih vještina: Koje se vještine trebaju naučiti ili razviti? Dakle, najprije treba identificirati udarac, pokrete ili ciljeve (napr. ubaciti servis u polje) koje treba uvesti na treningu kao i njihove karakteristike.
  • traženih „ponašanja“: Tu se misli na poželjne akcije koje se dešavaju kao rezultat učinkovitog učenja (napr. konzistentno i precizno namještanje loptice za servis).
  • traženog konteksta: Okruženje i uvjeti u kojima se učenje odvija (napr. trening, prijateljski meč, kompetitivni meč, prisutnost ili odsutnost drugih).
  • traženog konteksta: Koji se kriteriji evaluacije koriste (napr. neki specifični ishod i sl.)

STRUKTURA TRENINGA

Kako bi osigurali optimalnu izvedbu i olakšali učenje, treneri moraju razmotriti kako najbolje organizirati trening te postići balans između potrebe za ponavljanjem neke vještine kao i potrebe za odmorom. U tom smislu, istraživanja upućuju na generalno bolju učinkovitost kraćih i rascjepkanih treninga (u smislu stalnih izmjena  između igranja i pauza) od dužih i manje rascjepkanih treninga (u kojima više -manje nema pauza, već se stalno igra).[1] Ipak, učinak koji jedan ili drugi tip treninga ima na fizički ili mentalni zamor igrača, varira obzirom na prirodu zadatka. Primjerice, smanjenje pauze između serviranja ima mali (ako uopće ikakav) učinak na učenje, a pod određenim okolnostima može čak biti i poželjno za olakšavanje i ubrzavanje učenja. Isto tako, tijekom kraćih treninga, koji se tipično koriste u radu s početnicima, razvoj motoričkih vještina može se ubrzati kroz izvedbu velikog broja ponavljanja (tj. udaranja što je moguće više loptica). Također, tipičan trening najčešće

[1] Coaching beginner and intermediate tennis players, Miguel Crespo and Machar Reid, ITF, 2009.

uključuje učenje više od samo jedne vještine. U tom smislu možemo razlikovati  dvije strukture treninga:

  • Podijeljeni“ trening – trening u kojem igrač opetovano isprobava jedan zadatak (ili udarac), a zatim prelazi na neki drugi. U praksi to najčešće izgleda tako da se primjerice 10 minuta servira, zatim 10 minuta igraju forhendi itd.
  • Nasumični“ trening – trening u kojem igrač izvodi veći broj različitih zadataka (ili udaraca) bez nekog specifičnog redoslijeda te na taj način izbjegava uzastopno ponavljanje bilo kojeg pojedinog zadatka. U praksi to znači da će igrač primjerice servirati, zatim odigrati 2 forhenda ili 2 bekenda itd.

Glavna razlika između tih dviju struktura treninga jest redoslijed isprobavanja nekog zadatka odnosno vještine. Imajući navedeno u vidu, korisno je znati da su istraživanja pokazala  kako u ranim fazama učenja (i ukoliko igraču manjka sampouzdanja) „podijeljeni“ trening može biti učinkovitiji od „nasumičnog“.[1] To je stoga što „podijeljeni“ trening osigurava igračima, osobito onima u kognitivnoj fazi učenja, dovoljan broj ponavljanja za uspješno izvođenje nekog pokreta, a time i trenutni pozitivni „feedback“. Isto vrijedi i suprotno – u kasnijim fazama učenja, određeni dokazi sugeriraju da je „nasumični“ trening korisniji od „podijeljenog“. Navedene razlike možemo još jednom prikazati i u tabeli[2]:

[1] Coaching beginner and intermediate tennis players, Miguel Crespo and Machar Reid, ITF, 2009., str. 54.

[2] Coaching beginner and intermediate tennis players, Miguel Crespo and Machar Reid, ITF, 2009., str. 55. Table 4.5. Difference between blocked and random practices.

Karakteristike „Nasumični“ trening „Podijeljeni“ trening
Uvjeti konteksta Raznovrsni Stabilni i konstantni
Rješavanje problema (kreativnost) Zahtjeva pronalazak rješenja na svakom udarcu Zahtjeva pronalazak rješenja samo na prvom udarcu
Donošenje odluka Dopušta samo jednu šansu za uspjeh Osigurava puno prilika za uspjeh
Ponavljanje pokreta Isti pokret se ne ponavlja u nekom slijedu Isti pokret se opetovano ponavlja

 

Stoga zapamtimo, motoričkom učenju najviše doprinosi upravo čin prikladnog isprobavanja nekog udarca ili zadatka (kvalitetan trening). Drugim riječima, ukoliko treneri žele da njihovi učenici nauče igrati, moraju im omogućiti (mnogobrojne) prilike da udare lopticu. Ipak, količina nije konačan smisao i svrha treninga te se nikako ne bi smjela forsirati na račun kvalitete treninga i zdravlja, tj.opće dobrobiti igrača.

tenis
fotografije: osobni arhiv

Promotrimo sada i situaciju kada igrač izvršava isti motorički zadatak, ali u različitim formama (napr. forhend koji se udara po dijagonali ili paraleli, visoko ili nisko, kratko ili duboko). Bez obzira na varijaciju u formi, igrač i ovdje pristupa općim motoričkim programima s nevarijabilnim osobinama (kao što je u našem primjeru slučaj s forhend „swing“ akcijom). Razlikujemo dvije vrste treninga kada je usavršavanje (isprobavanje) varijacija – brzina, smjer, visina udarca itd. – u pitanju:

  • „Konstantni“ trening – igrač uvježbava samo jednu varijaciju tijekom treninga. Primjerice, ako je igračev cilj jednostavno postati vještiji u igranju forhend dijagonala, onda će ova vrsta treninga (s malo varijabilnosti) vjerojatno biti učinkovita.
  • „Varijabilni“ trening – igrač uvježbava brojne varijacije tijekom treninga. Ukoliko je igračev cilj postati vješt u svim varijacijama forhenda, onda će ova vrst treninga biti preporučljiva.

Iskustva iz prakse upućuju na to da kombinacija „konstantnog“ i „varijabilnog“ treninga daje bolje rezultate kada su početnici i mlađi učenici u pitanju dok se više „varijabilnog“ treninga preporučuje u kasnijim fazama učenja.

Probajmo za kraj sve navedeno sumirati kroz primjer – pretpostavimo da naš učenik trenutno uči dvoručni bekend. Umjesto da mu dodajemo loptice iz košare na njegovu bekend stranu dok on stoji i udara natrag po sredini igrališta („podijeljeni“ i „konstantni“ trening), možemo mu radije naizmjence dodavati loptice različite visine i dubine na forhend i bekend stranu („nasumični“ i „varijabilni“ trening) kako bi optimizirali poduku kroz holistički pristup.