Osnove taktike u pojedinačnoj igri

0
707
zona

Nekoliko je faktora koji se moraju razmotriti kako bi se pomoglo igraču razumijeti, planirati i primijeniti prikladnu taktiku u pojedinačnoj teniskoj igri. Ti faktori uključuju:

  • 5 igračkih situacija.
  • Zone igre i geometrija igrališta.
  • Faze igre.
  • Taktika igrališta.
  • Igrački stilovi.
  • Taktički obrasci.
  • Druge varijable: igračeve tehničke, fizičke i psihološke karakteristike te okruženje (okolina)

5 Igračkih situacija

Bez obzira na razinu igre, svi bi igrači trebali biti upoznati s pet igračkih situacija, a zatim i iskazati određenu razinu umješnosti u njima. Nabrojimo ih redom:

  • Serviranje: Igrač započinje igru.
  • Vraćanje servisa: Igrač nastoji ostati u igri.
  • Igra s osnovne crte: Igrač nastoji ostati u igri s osnovne crte.
  • Napad i igra na mreži: Igrač udara lopticu nastojeći prići bliže mreži ili pak s mreže.
  • Igra protiv igrača na mreži: Igrač nastoji odigrati pokraj (ili iznad) igrača na mreži.

Različite igračke situacije, koje su u korelaciji sa zonama i fazama igre, osiguravaju igračima priliku za primjenu specifične taktike kako bi se osvojio poen.

Sven
Sven, fotografije: osobni arhiv

Zone igre i geometrija igrališta

Postoje dvije vrste zona: zone odakle igrač igra te zone u koje igrač upućuje svoj udarac.

Zone odakle igrač igra mogu biti:

    • Crvena zona („back court zone“): područje iza (i blizu) osnovne linije koje koristimo pri serviranju, vraćanju servisa, igri s osnovne crte i igri protiv igrača na mreži. Upravo ovo područje na igralištu pruža početnicima i srednje naprednim igračima najviše vremena da se pripreme za svoje udarce te im tako daje najviše šanse da poen završi u njihovu korist. Sigurna i konzistentna igra je glavno obilježje ove zone.
    • Narančasta zona („mid-court zone“): područje između osnovne crte i servis crte koje koristimo pri napadu i igri na mreži. Riječ je o nepredvidljivom području u kojem bi igrač trebao provesti što je manje vremena moguće – čim prije bi trebao nastaviti kretanje iz tog područja u tzv. zelenu zonu. Početnici i srednje napredni igrači rijetko ostvaruju direktne poene iz narančaste zone – razlog više da ih se čim prije upozna s napadom i igrom na mreži.
    • Zelena zona („net court zone“): područje između servis crte i mreže koje koristimo u napadu i igri na mreži te ponekad, u igri protiv igrača na mreži. Riječ je o stabilnom, ali ponešto neugodnom području za početnike i srednje napredne igrače.

zona

Igračeva sposobnost da ostvari direktan poen („winner“) iz sve tri zone ovisiti će o:

  • visini dodira s lopticom: teže je ostvariti direktan poen udarajući niže loptice.
  • mjesto odskoka loptice – više u sredini igrališta ili više po strani: primjerice, ako je nadolazeća loptica plića (odskočila je u zelenoj zoni), ali je plasirana više u stranu, može biti teže ostvariti direktan poen, nego da je plasirana bliže sredini igrališta.
  • položaj protivnika na igralištu.

Učinkovito korištenje zona u koje igrač upućuje svoj udarac, podrazumijeva razumijevanje nekih važnih trenerskih savjeta kao i geometrije igrališta:

    • što je igrač bliže mreži, to je potencijalni kut koji može proizvesti svojim udarcem veći.
    • visina je jednaka dubini: igraj 1-2 m iznad mreže.
    • igrač treba koristiti tzv. sigurnosne crte: zamišljene crte u igralištu koje idu usporedo s bočnim crtama za pojedinačnu igru. Na taj način igrač ostavaruje veću marginu za grešku.
    • igrač treba koristiti „sigurne zone“: kada je igrač pod pritiskom, primjerice izvučen van granica igrališta zbog protivnikove dobre dijagonale, trebao bi odigrati duboku i visoku lopticu prema sredini igrališta kako bi „kupio“ vremena da uspješno pokrije teren i ostane u igri.

signure zone

  • pokrivanje terena: pri pokrivanju terena na osnovnoj crti i igri na mreži, igrač se treba pozicionirati na pola puta (presijeci kut) od dvaju najboljih mogućih protivnikovih udaraca.
  • igranje postotnog tenisa: igrač treba igrati paralelu kada želi napasti i prići mreži odnosno, dijagonalu kada želi ostati u igri – vratiti lopticu sigurno u istom pravcu odakle je i došla. U igri s osnovne crte dijagonala je najsigurnije rješenje jer loptica mora najduže putovati preko najnižeg dijela mreže (pa je stoga margina za grešku veća).
Marija
Marija, fotografije: osobni arhiv

Faze igre

Različite faze igre su produkt pozicije igrača i  protivnika na terenu kao i visine odnosno, vrste dodira s lopticom. Razlikujemo:

  • Faza napada: igrač ostvaruje prednost kada je primjerice:
    • pozicioniran unutar igrališta.
    • protivnika izvukao van granica igrališta preciznom dijagonalom ili ga potisnuo daleko iza osnovne linije dubokim udarcem.
    • protivnik poslao visoku i/ili plitku lopticu koja je odskočila blizu mreže.
  • Neutralna faza: niti igrač niti protivnik ne ostvaruje prednost što se primjerice, može dogoditi kada:
    • su i igrač i protivnik slično pozicionirani na igralištu.
    • se izmjena između dva igrača sastoji od dubokih udaraca srednje visine.
  • Faza obrane: protivnik je kreirao prednost kada je primjerice:
    • igrača izvukao van granica igrališta preciznom dijagonalom ili ga potisnuo daleko iza osnovne linije dubokim udarcem
    • pozicioniran unutar igrališta.
    • igrač poslao visoku i/ili plitku lopticu koja je odskočila blizu mreže na protivnikovoj strani.

Sve navedene faze igre su zajedničke svim igračkim situacijama!

Taktičke namjere

Svi igrači, kako početnici tako i oni koji se natječu na profesionalnoj razini, imaju isti osnovni cilj odnosno, namjeru – osvojiti poen. Dakako, način na koji će početnici pokušati ostvariti taj cilj se razlikuje od načina na koji to čine napredniji igrači. Ipak, određeni jednostavni taktički principi bi trebali biti poznati početnicima i srednje naprednim igračima te bi trebali služiti kao putokazi u njihovom igračkom razvoju:

  • dodir s lopticom: to bi trebao biti prvi cilj svakog igrača. Početnike treba poticati da najprije samo pogode lopticu te da to učine što je više puta moguće.
  • sigurnost prebaciti lopticu preko mreže i u polje: glavni cilj većine igrača jest udariti lopticu tako da njihov protivnik ne može ostati u igri. U tom naumu, igrači će ili igrati sigurno (mirno, držati lopticu u igri) ili će pak, preuzimati na sebe rizik (napadati, pokušati odigrati winner ili pak, prisliti protivnika na grešku). Razlika između prisiljene i neprisiljene greške ovdje postaje relevantna:
    • neprisiljena greška: greška napravljena bez da je protivnik izvršio bilo kakav pritisak na igrača.
    • prisiljena greška: greška napravljena pod protivnikovim pritiskom – protivnik je igraču oduzeo vrijeme i/ili prostor.
  • preciznost – učinkovito korištenje smjerova i dubine: to se može postići:
    • razvijanjem velike margine za grešku: početnike treba poticati da igraju visoko iznad mreže i ne preblizu crtama.
    • ograničavanjem promjena smjerova: šanse za grešku se povećavaju ukoliko igrač odluči promijeniti smjer na protivnikovu duboku dijagonalu – postotni tenis.
  • pokrivanje terena – pozicioniranje: igrači koji znaju pokriti teren nakon odigranog udarca, smanjuju protivniku šansu da ga dovedu u defanzivnu situaciju – oni se trebaju kretati prema sredini nakon svog udarca pazeći pri tome da stanu na pola puta između protivnikovih najboljih mogućih udaraca („bisecting the angle“).
  • korištenje protivnikovih slabosti: protivnik može imati razne vrste slabosti od kojih mnoge izlaze na vidjelo u neuspjelom pokušaju da se ostvari sigurna izmjena. Te slabosti uključuju:
    • udarci: jedan osnovni udarac često ima tendenciju da je slabiji od drugog (to je najčešće bekend).
    • vrsta udarene loptice: primjerice, visoke i duboke loptice najčešće predstavljaju problem početnicima i srednje naprednim protivnicima.
    • kretanje: općenito, protivnicima je teže ostati u igri ukoliko ih se pokrene.
  • korištenje svojeg boljeg udarca: igračeva sposobnost da dobro ocijeni nadolazeću lopticu predstavlja ključ učinkovitog odabira vlastitih udaraca. Sve se nadolazeće loptice mogu podvesti u sljedeće tri kategorije:
    • lagane loptice.
    • umjereno teške loptice.
    • teške loptice.

Upotreba kodova pomoću boja može pomoći početnicima u povezivanju kvalitete nadolazećih loptica s taktičkom namjerom. Naprimjer:

Boja = Težina nadolazeće loptice Glavna taktička namjera Akcija
Zelena = lagana Stvaranje prednosti Napad
Narančasta = umjereno teška Održati poziciju na igralištu; ostati ću pozitivan Držanje izmjene/neutralizacija
Crvena = teška Ostati u igri; igrati ću konzervativno Obrana
  • ritam: početnici mogu postepeno naučiti mijenjati taktiku i ritam tako da:
    • Igraju sa više ili manje top-spina.
    • Koriste bekend slajz.
    • Igraju više iznad mreže.
    • Ostaju duže na osnovnoj liniji.
    • Mijenjaju brzinu svojih udaraca.
    • Napadaju samo izrazito plitke loptice.
    • Udaraju prvi servis više kao da serviraju drugi servis.
    • Uzimaju više vremena između poena.
  • snaga: snaga najčešće, nije glavno taktičko oružje početnika. Ipak, početnici i srednje napredni igrači bi trebali moći taktički koristiti snagu na dva načina:
    • Kreiranje snage vlastitog udarca.
    • Korištenje snage protivnikovog udarca na način da:
      • Prije svega teže kontroli i dodiru s lopticom.
      • Anticipiraju protivnikove namjere.
      • Ostvaruju brzo kretanje po terenu.
  • prikladno riskiranje: svi igrači preuzimaju na sebe izvjesnu količinu rizika, količina koja ovisi o njihovoj šansi za uspjeh i posljedici neuspjeha. Statistički gledano, teniski mečevi imaju jednu zajedničku karakteristiku – oba igrača rade pogreške te oba igrača čine više grešaka (kako forsiranih tako i neforsiranih), nego što čine tzv. winnera. Glavna razlika između početničke i napredne razine jest vrsta pogreške koje igrač čini – napredni igrači imaju više prisiljenih, a manje neprisiljenih grešaka.
  • igranje postotnog tenisa: igrač treba poznavati koncept tzv. postotnog tenisa koji se sastoji u „najsigurnijem“ odabiru udaraca i smjerova u odnosu na njegovu poziciju na igralištu kao i vlastitim snagama.
  • osnovni obrasci za „pametnu“ igru:
    • napadni kratku loptu: Ukoliko je protivnik poslao kratku lopticu – onu nakon koje igrač stigne u nekoliko koraka zauzeti dobru poziciju na mreži – napadni ga na slabiju stranu (ne igrajući preblizu bočnim crtama) te priđi mreži. Postotak uspješnog završavanja poena na mreži bi trebala biti 66% (2 od 3).
    • koristi 1-2 brojalicu: koristi navedenu brojalicu pri napadu i igri na mreži (1- napadam, 2-završavam volejom), niskom pa visokom voleju (1-pokrećem protivnika niskim volejem, 2- završavam poen visokim volejem), igri protiv igrača na mreži (1-čvrsta lopta na protivnikov slabiji volej, 2 – pasing udarac kojim završavam poen) te servis-mreža igri. Kao što vidimo, naglasak je da se drugim udarcem završi poen.
David
David, fotografije: osobni arhiv

Igrački stilovi

Kao što smo već opisali, igrački stil je u biti način na koji neki igrač igra. Drugim riječima, zbroj svih navedenih „taktičkih dijelova“ predstavlja nečiji igrački stil. Sljedeća tabela sumira najčešće igračke stilove u modernom tenisu:

Stil/tip igrača Kako igra Osnovna taktika u igri protiv njega/nje
Svestrani igrač/All court player
  • igrač sposoban napasti iz svake zone igrališta, koristeći bilo koji udarac; nemaju neku očevidnu slabost; ponekad vole koristiti svoj bolji udarac.
  • fizički dobro pripremljeni i mentalno jaki, mogu imati najdražu podlogu iako najčešće dobro igraju na svim podlogama.
  • igrati protiv takvih igrača nije lako zbog njihove tehničke i taktičke raznovrsnosti.
  • solidna igra s osnovne crte, napad i igra na mreži te promjena ritma mogu biti učinkoviti protiv takvih igrača.
  • korištenje vlastitih boljih strana.
  • bitno je ostati miran, ali ukoliko je promjena nužna važno je odgonetnuti što protivniku najmanje odgovara.
Agresivni igrač s osnovne crte/Aggressive Baseliner
  • igrač koji napada uglavnom s osnovne linije koristeći svoje osnovne udarce. Često ti igrači imaju jedan osnovni udarac koji predstavlja pravo oružje te se njihova taktika onda „vrti“ oko tog udarca.
  • obično su fizički dobro pripremljeni,mentalno jaki i strpljivi te preferiraju igrati na sporijim ili srednje brzim podlogama – kao što je zemlja ili tvrda podloga. Servis nije nužno ključni dio njihove igre.
  • tipične mogućnosti u igri protiv takvog igrača su probati napadati bolje nego oni ili pak, vršiti protunapade kroz raznovrsnost i sigurnost.
  • dobro je rješenje izvesti takvog igrača izvan njihove zone ugodnosti – bilo igrom nešto kraćih lopti kako bi ih maknuli s osnovne crte, igranje po sredini kako bi im oduzeli mogućnost oštrijih kuteva, napad i igra na mreži kako bi im stvorili vremenski pritisak itd.
Servis-mreža igrač/Net Rusher