Utorak, lipanj 27, 2017
Naslovnica Veterani

Veterani

Veterani je kategorija za igrače/igračice iznad 35.te godine života koji se aktivno bave igrnjem tenisa.

Još da odigram s Goranom i mogu u mirovinu

0
Krešimir Ritz
Krešimir Ritz

[quote_box_center]Još uvijek osjećam da imam prostora za napredak. Pazim na prehranu, sada se tri puta brže oporavljam nakon svakodnevnih napora nego što je to bio slučaj prije 15 godina. Veteranski svijet je vrlo zanimljiv. Njihov entuzijazam možda najbolje opisuje činjenica o svjetskoj rang listi za igrače starije od 80 godina![/quote_box_center]

[dropcap type=”3″]T[/dropcap]Tko nije čuo za Krešimira Ritza nije se ozbiljnije bavio tenisom. Pripadnik generacije koja je na Mladosti prve teniske korake učila uz Miću Devića, i kasnije Zorana Ercegovića, uspješno krstari profesionalnim vodama preko 20 godina. Štoviše, Krešo je kao 41-godišnjak najstariji ATP tenisač svijeta. Možda nije briljirao među seniorima, ali u veteranskom svijetu malo tko se može pohvaliti pobjedom protiv odnedavno prvog veterana svijeta. Na Svjetskom prvenstvu u Palm Beachu, Ritz je stigao do finala u najmlađoj kategoriji preko 35 godina, gdje je bolji sa 6:1, 6:3 bio Španjolac Roberto Menendez Ferre.

– Već od prošle godine spadam u +40 kategoriju, ali sam svejedno na SP-u nastupio u konkurenciji +35, jer, ako još uvijek igram Futurese i slične turnire, onda se valjda mogu natjecati s mlađim veteranima. Čak mi je malo nedostajalo da odem do kraja, ali je Španjolac Menendez, nekad 292. na ATP listi, na kraju ipak bio bolji, kaže Ritz i dodaje:

Sve je krenulo prije pet godina

– U svakom slučaju sam i više nego zadovoljan turnirom. Kao šlag na tortu stigla je prva pozicija na svjetskoj veteranskoj listi. Ova se lista uvelike razlikuje od one profesionalne. Među veteranima postoje igrači koji su ciljano išli na turnire kako bi skupili dovoljan broj bodova za vrh liste. Naime, uzimaju se u obzir četiri najbolja rezultata.

Kada je krenula vaša veteranska karijera?

– Osobno sam počeo igrati veteranske turnire prije pet godina, kada sam nastupio na SP-u u Španjolskoj. Tada me u momčad pozvao Dinko Gudelj, u to doba prvi veteran svijeta. Predsjednik HTSV-a Petar Mirić je uskočio s financijama i tako je sve krenulo. Zadnjih sam godina igrao na GMP Kupu u Umagu i Bolu, turnirima prve kategorije. Uglavnom nastupam na domaćim turnirima, izvan Hrvatske sam išao na spomenuta dva Svjetska prvenstva u Španjolskoj i SAD-u. Nemam što reći, dobije se lijepih nagrada. No, zasad još nemam u planu ići ciljano u minus kako bih putovao okolo i igrao veteranske turnire. Dok god imam neke druge planove, koji su više isplativi, sigurno kako ću tome posvetiti svoje vrijeme.

Istina, moglo bi se reći da je 68-3 omjer pobjeda i poraza vrh veteranskog tenisa.

– Izgubio sam od Nijemca Schaeffkesa na SP u Mallorci 6:4, 7:6. Zatim me u skupini ovog SP-a u Palm Beachu pobijedio Švicarac Michel Kratochvil, negdašnji 35. tenisač svijeta (6:3, 6:4). Moram reći da je to bio žustar meč, dostojan polufinala Futures turnira. I na kraju sam izgubio od Menendeza u finalu. Naravno, bitnije i draže su mi pobjede, a izdvojio bih dvije protiv Slovaka Ivana Herza, i to svaki put u finalu bolskog turnira. On je, inače, moj stari znanac s Futuresa, ali još uvijek u odličnoj formi.

Ključne promjene u prehrani

Kakvi su dojmovi s veteranskog Toura?

– To je zanimljiv svijet, ima tu nekad i više žara nego na profesionalnim turnirima. S jedne strane, ljudima je to zabava, a s druge strane postoji veliki entuzijazam. U veteranskom tenisu ima puno bivših sportaša iz drugih sportova, kojima je gušt putovati, družiti se, ali postoji i taj izazov, kojeg je teško opisati i shvatiti ako to sami niste iskusili. Pritom morate znati da se na rijetko kojem turniru može nešto zaraditi, postoje lijepe sportske nagrade, ali uglavnom su to pokali, tako da je vrlo bitna ljubav prema tenisu. Njihov entuzijazam najbolje opisuje činjenica o svjetskoj rang listi za igrače starije od 80 godina!

Vaša glavna preokupacija je nastup na ATP Futuresima, gdje ste ove sezone osvojili pet bodova za 1250. mjesto na ATP ljestvici. Kako vam to uspijeva?

Posebna je to motivacija. Bez obzira na to što je to profesionalni tenis i što tu ima novca, moramo znati da, ako nisi stalan član TOP-a 100, onda je to ogromna borba za financijsko preživljavanje. Sve se više priča o razlikama u raspodjeli novca u tenisu. Jer, i 150. ili 200. tenisač je gotovo jednak profesionalac kao i njegovi bolje rangirani kolege, ali se on mora snalaziti i igrati na sto strana kako bi skupio dovoljno novca za sezonu. Ali usprkos svemu, meni je to velika ljubav. Još uvijek me drži taj izazov, još uvijek radim na sebi i još uvijek osjećam da imam prostora za napredak.

Kako se nosite s mlađim naraštajima na Futuresima, neki od njih su i više od 20 godina mlađi?

– S obzirom na to da nikad nisam imao svog trenera, uvijek sam se trudio što više čitati, istraživati, učiti od drugih. Veliki pomak dogodio se krajem prošle godine kada sam otišao na test intolerancije na hranu. Nakon toga sam uveo velike promjene u prehranu, što mi je dalo novi vjetar u leđa. Možda čudno zvuči, ali sada se tri puta brže oporavljam nakon svakodnevnih napora nego što je to bio slučaj prije 15 godina. Činjenica jest da s godinama treba više paziti na neke detalje, više trenirati, pažljivije planirati treninge i s tim nemam problema. Imam prijatelja koji za mene slaže fitnes programe, nije mi teško trenirati, jer se tako bolje osjećam na terenu.

Žal za umaškim kvalifikacijama

Prilaze li vam mlađe kolege ili njihovi roditelji s pitanjima, tražeći savjet ili u potrazi za trenerom?

– Svatko toliko se nađe netko tko nešto pita, ali rijetko. A oni koji me pitaju su dečki koji se sami bore, njima je već velika stvar što treniraju i razgovaraju s boljim igračem. Ovi ostali nemaju naviku analizirati ili pitati, valjda se boje da ne budu izbačeni iz svog društva, jer rade  nešto drugačije od ostalih. Jednostavno se prepuštaju onome tko ih trenira ili ne, pa onda plaču nad vlastitom sudbinom, umjesto da se sami potrude naučiti ili pitati. Što se tiče roditelja, ne znam koji je razlog zašto ne žele prići, možda se srame pokazati svoje neznanje ili nešto drugo.

Gledajući unatrag, koje bi događaje izdvojili kao dobre ili loše poteze, uspone ili padove?

– Nekakvih većih žaljenja nemam s obzirom na uvjete u kojima sam živio. Izdvojio bih možda situaciju iz 1995. godine kada sam izgubio zadnje kolo kvalifikacija umaškog ATP turnira. Tada nisam imao bodova i da sam prošao u glavni turnir, dobio bih 11 bodova, što bi mi donijelo nastup u glavnom ždrijebu na satelitima. To bi mi smanjilo muke prolaska kroz kvalifikacije, bilo bi lakše doći do novih bodova. Jednako tako, da sam imao više informacija u to vrijeme, možda bi našao neki koledž gdje bi mogao kvalitetno trenirati i dobiti
diplomu i onda se nakon 22., 23. godine nastavio baviti s profesionalnim tenisom, kao što su neki moji kolege učinili, kaže Ritz i nastavlja:

– S obzirom na to da nisam imao velike rezultate u očima šireg gledateljstva, nemam se baš s nečim pohvaliti. Ali mogu reći da sam ponosan na rezultat iz Vinkovaca 2003. godine, kada sam osvojio seniorsko prvenstvo Hrvatske.

U finalu sam s 3:1 u setovima pobijedio klupskog kolegu Ivana Cinkuša. To je bio moj jedini meč u životu koji se igrao na tri dobivena seta.

Postoji li još neka igračka želja?

– S Goranom nikad nisam igrao, jednom smo u rekreativnom meču parova bili na suprotnim stranama. Bila bi mi čast s njime igrati, nadam se da će mi ispuniti želju. Svaki put ga trznem kad ga vidim, ali do sada se još nismo uspjeli dogovoriti.

O mirovini, naravno, ne razmišlja… 

– Vodim se filozofijom da budem prisutan na svjetskoj sceni. Ako putujem i upoznajem ljude, lakše nađem neki novi aranžman, gdje mogu puno bolje unovčiti svoje znanje. Kao što znamo, situacija u Hrvatskoj je daleko od bajne i trenerski posao kod nas je vrlo nezahvalna stvar. U tome poslu kod nas danas jesi, sutra nisi.

DRUŠTVENE MREŽE

4,725ObožavateljiLajkaj
207SljedbeniciSlijediti