Četvrtak, travanj 26, 2018
Naslovnica Stručni tekstovi

Stručni tekstovi

Tekstovi o treningu kod tenisa. To proizlazi iz fizičkog ili psihičkog treninga, kao i tehničkog i taktičkog treninga.

Vizualizacija

0
Ivo Karlović
Ivo Karlović (Fotografije: Dana Anders)

Mentalni trening i vizualizacija nam pomažu da probleme pretvorimo u prepreke. Jer problemi nas muče i sputavaju dok ne nađemo rješenje, tada postaju prepreke, a one su samo još jedna stepenica na putu do uspjeha

Jeste li uočili kada da nogometaši stanu i duboko udahnu, nekada i zatvore oči na trenutak, prije izvođenja kaznenih udaraca? Tenisači često zastanu prije servisa, poprave majicu, udare lopticom određeni broj puta prije servisa, duboko udahnu i   zatim serviraju? Taj maleni ritual, ako je povezan s prijašnjom vizualizacijom, je često dovoljan da aktivira pozitivne misli i da vam samopouzdanje koje vam je potrebno. A što jest vizualizacija? Vizualizaciju je moguće definirati kao unutarnju percepciju slika, mirisa, zvukova i ostalih podražaja koje smo prethodno iskusili te ih sada voljno ponovo „proživljavamo“. Prema Loehru (1991) razlikujemo dvije vrste vizualizacije: subjektivnu i objektivnu. Prilikom subjektivne vizualizacije sam sportaš je „glavni lik“ priče, on sam izvodi sve radnje i sve gleda kroz svoje oči. S druge strane, objektivna vizualizacija stavlja samog sportaša u ulogu promatrača te on sam sebe „promatra“ sa strane, pokušavajući dobiti potpuniju sliku sebe i svoje izvedbe promjenom perspektive. Pomoću vizualizacije stvaramo pozitivne mentalne sheme i obrasce pomoću kojih pripremamo i „energiziramo“ vlastito tijelo za što uspješniju izvedbu. Time sportaš pokušava utjecati na vanjske faktore pomoću vlastitih očekivanja i misli, usmjeravajući se na pozitivan ishod, a ne trenutačnu (potencijalno negativnu) situaciju. Znanstvenici smatraju da vizualizacija stvara jednake misaone sheme u mozgu kao i provođenje same aktivnosti, primjerice, vizualizacija servisa može stvoriti iste misaone sheme u mozgu kao i fizičko treniranje samoga servisa. Naravno to ne znači da se fizičko treniranje treba zanemariti, već samo kako vizualizacija u kombinaciji s fizičkim treniranjem može biti vrlo efikasna tehnika, te kako kombiniranjem fizičkog i mentalnog treninga možemo unaprijediti izvedbu i proces učenja. Suinnovo (1985) istraživanje na skupini skijaša je pokazalo da mozak tijelu šalje jednake poruke, neovisno o tome jesu li ispitanici izvodili same pokrete ili samo zamišljali izvedbu.

Roger Federer

Bitni i psihološki čimbenici

Neki od čimbenika koji utječu na našu izvedbu su fizičke i/ili fiziološke prirode i na njih je (najčešće) lakše utjecati pažljivom pripremom prije meča; kontroliramo unos hrane, dobro se naspavamo, optimalno treniramo za vrijeme pripremnog/natjecateljskog ciklusa, izabiremo odjeću koja nam odgovara i u kojoj se udobno osjećamo… Svi koji su ikada izašli na sportsko borilište i natjecali se, znaju da osim navedenih postoji i cijeli niz drugih čimbenika psihološke prirode, a na njih je (često) teško utjecati . Navijači, obitelj i prijatelji koji mogu stvoriti    pritisak, servis koji jednostavno danas „ne ide“, uostalom često i sami sebi stvorimo pritisak vlastitim očekivanjima. Ukratko, da bi izvedba bila uspješna i fizički i psihološki kriteriji trebaju biti zadovoljeni. Da bismo poboljšali fizičku izvedbu treningom usavršavamo elemente koji su nam potrebni (servis, forhend, bekend…). Na sličan način mentalnim treningom, u što spada i vizualizacija, usavršavamo potrebne elemente koji spadaju u domenu psihološkog (fokus, pažnja, nošenje s poziti vnim stresom…).

Sada zamislite scenarij; naspavani ste i puni energije, utrenirani i danas vam ide sve od ruke. Asevi se redaju, backhand nikad nije bio bolji, a čak i poneki riskantan potez završava kao poen a ne katastrofa. Vi ste u zoni, fokusirani na pobjedu i sigurno idete prema njoj, danas bi mogli osvojiti i Grand Slam J.

No što u slučaju kada, iako naspavani i puni energije, u vašem vrhuncu forme, vama ipak ne ide? Prvi servis je dirao mrežu, napravili se glupu grešku i izgubili idući poen, trener vam viče da se koncentrirate na igru, a vi bi najradije pobjegli s terena od sramote. Koncentracija vam pada, ne osjećate se prisutno već poprilično rastrojeno, sve više ste koncentrirani na to kako ne izgubiti ovaj set, teško vam je sjetiti se plana koji ste imali i samo želite da se sve to privede kraju. Ako nastavite ovako, vrlo vjerojatno ćete izgubiti susret. Nekako se čini da „nije vaš dan“, a protivniku „ide sve od ruke“, iako ste vi objektivno bolji igrač, bolje ste spremljeni i imate više kondicije. Ako se umor i manjak energije rješavaju snom i energetskim pločicama a loš backhand i servis čestim treningom, kako se riješiti pritiska radi lošeg servisa i osjećaja panike da meč ide prema katastrofi epskih razmjera? Kako vratiti fokus na izvedbu i osjećaj kontrole u trenutku kada nam ne ide?

Ana Konjuh

Vizualizacija u svim fazama treninga i natjecanja

Vizualizacija se može koristi ti u svim fazama treninga i natjecanja; za vrijeme priprema, za vrijeme natjecateljskog dijela sezone, prije meča, za vrijeme meča, poslije meča… Sportaš se uči stimulirati uvjete stvarnog natjecanja ili neke druge situacije kako bi poboljšao vlastitu psihičku i fizičku spremnost potrebnu za postizanje vrhunskih rezultata. Na primjer, prije samoga treninga sportaš može vizualizirati što će raditi taj dan, od faze zagrijavanja do samog kraja treninga. Dobro je naći mjesto na kojemu se ugodno osjećate (npr. najdraži kutak sobe ili klupa u parku koja vam se najviše sviđa), pokušati se opustiti (zatvaranje očiju zna dosta pomoći) i zamisliti pokrete koje ćete izvoditi , osjećaj u tijelu koji ćete imati prilikom izvedbe, te zvukove koje ćete čuti prilikom izvođenja izvrsnih udaraca. Sjeti te se koliko je težak reket koji koristite, kakva je podloga na kojoj igrate. Zamislite kako uspješno prolazite kroz svaku fazu zagrijavanja kako se osjećate kada ste spremni za trening. Zamislite kako loptica leti prema gore prije nego što ćete servirati, i gdje točno planirate odigrati servis. U pravilu, što ste maštovitiji i opušteniji, to će vam lakše biti vizualizirati određene situacije. Andy Murray tvrdi kako prije svakoga važnog meča posjeti teren na kojemu će sutra igrati . Opušteno šeće, zamišlja pokrete koje će izvoditi te način na koji će reagirati ako stvari ne krenu po planu. Wayne Rooney, poznati nogometaš, noć prije utakmice vizualizira sebe kako postiže gol i s lakoćom se oslobađa obrambenih igrača. Također se potrudi saznati koji dres će nositi sutradan jer, kako kaže, svaki detalj pomaže. Korištenje vizualizacije tijekom pripreme za meč je puno lakše nego tijekom meča. Za vrijeme meča tu se nalazi i sudac, pritisak tribina, znojni dlanovi, a možda i plan koji ne ide kako ste prvotno zamislili. Girod (2005) navodi kako postoje dva osnovna načina korištenja vizualizacije tijekom meča. Prvi je vezan uz prvotni plan igre koji je pripremljen u fazi treninga korištenjem vizualizacije, a drugi na pronalaženje rješenja za novonastale situacije i prepreke s kojima se sportaš još nije susreo.

Magdalena Rybarikova

Promjena strategije

Tijekom susreta vizualizacija se može provoditi prije poena, između poena i tijekom promjena. (Girod, 2005). Ovdje treba naglasiti da igrači tokom meča imaju kratke pauze koje mogu iskoristiti (20 sekundi između poena i 90 sekundi između promjena strana), stoga sposobnost vizualizacije i koncentracije treba biti što bolja. Primjerice; prije servisa igrač vizualizira smjer servisa, trenutak kontakta reketa i loptice te reakciju na protivnikov retern. Takva vizualizacija najčešće traje od 1 do 5 sekundi, a igrači najčešće zatvaraju oči ili se koncentriraju na smjer u kojemu planiraju plasirati udarac. Nakon uspješne (ili manje uspješne) realizacije poena, igrač se oporavlja te nastavlja s vizualizacijom sljedećeg poena. U tih par sekundi igrač se treba koncentrirati na servis koji želi izvesti. Ništa drugo. Treba uspješno servirati „u glavi“ u tih par sekundi tijekom pripreme i ono najvažnije, vjerovati u sebe i   pozitivan ishod servisa. Ako igrač prije meča zamišlja situaciju u kojoj uspješno servira, kasnije se toga treba samo „sjeti ti “.

Ako je prijašnji plan urodio plodom (poen je dobiven) igrač vjerojatno neće previše mijenjati pristup, no ako realizacija nije uspjela biti će primoran mijenjati strategiju. Vremena za to nema mnogo, na raspolaganju mu je svega 20 sekundi (vrijeme između poena) u kojima se mora smiriti, ponovo koncentrirati na plan i vizualizacijom pronaći novo rješenje. Ovdje je bitno ne prepustiti se panici i strahu od poraza, već konstruktivno i analitički sagledati slabosti i snage protivnika i probati uočiti razlog radi kojega su prijašnji poeni izgubljeni (nepredvidljiv retern, protivnikova brzina…). Ovo igrač radi nakon poena, jer tada dobiva povratnu informaciju o uspješnosti svoje strategije (osvojen ili izgubljen poen). Između promjena igrač ima više vremena za vizualizaciju i analizu protekle igre. Igrači i igračice često sjede na stolici vizualizirajući zadnja dva gema te pokušavaju izolirati problem radi kojeg su gubili poene ili taktiku koja im donosi poene. Ovdje je korisno probati vizualizirati vlastitu igru iz svoje perspektive, ali i perspektive gledatelja, trenera, pa čak i protivnika. Različite točke gledišta mogu igraču dati nove ideje i uvid u nova, potencijalno bolja rješenja. Pred kraj promjene i prije novoga poena, igrač se ponovo koncentrira na sebe, svoju izvedbu, okvirni plan za sljedeća dva gema (npr. pokušat će natjerati protivnika da što češće igra na mreži jer mu to slabo ide) te specifični plan za sljedeći poen (npr. budući da mu servis ide od ruke danas, planira steći inicijativu i bolju poziciju za veću inicijativu na početku poena).

Philipp Kohlschreiber

Sposobnost koju svi posjedujemo

Poslije susreta, kada se emocije slegnu i čestitari odu, dobro je uzeti trenutak i sjetiti se svega što se dogodilo. Što je igrača dovelo do uspjeha, kako se osjećao tada, o čemu je razmišljao, što je pomoglo da se usredotoči na bitne stvari i riješi se vanjskih smetnji poput vjetra, sunca ili dobacivanja iz publike. Što je igraču lakše takve stvari vizualizirati, to će mu biti lakše „prisjeti ti “ se toga kada opet bude potrebno.

Korištenje vizualizacije u vrhunskome sportu danas je više pravilo nego iznimka, no vizualizacija se koristi u svim sferama života. Govornici vizualiziraju uspješan govor pred  publikom, glumci dobru izvedbu, glazbenici uspješan koncert. Vizualizacija se čak koristi i kod liječenja raznih bolesti , jer su pojedina istraživanja pokazala da pozitivne misli i vizualiziranje ozdravljenja u kombinaciji s medicinom daju izvrsne rezultate.

Sposobnost vizualizacije je nešto što svi posjedujemo, no kao u fizičkom treningu tako i ovdje poželjno je raditi s osposobljenim stručnjacima. Jer kao što dobro planirana i pozitivna vizualizacija može uveliko pomoći sportašu, isto tako negativna vizualizacija može djelovati u drugom, sportašu neželjenom smjeru. Usmjeravanje na bitne aspekte i postepeni, ustrajni rad s kvalifi ciranom osobom će vas ojačati mentalno i dati vam nove načine nošenja s čimbenicima van fizičke domene. Mentalni trening i vizualizacija nam pomažu da probleme pretvorimo u prepreke. Jer problemi nas muče i sputavaju dok ne nađemo rješenje, tada postaju prepreke, a one su samo još jedna stepenica na putu do uspjeha.

Kei Nishikori

Trening pozitivnih afirmacija

0
Andrea Petković
Andrea Petković (Fotografije: Dana Anders)

Trening afirmacija nije ništa neobično, to je jednostavno ponavljanje stavova koje želimo usvojiti i načina razmišljanja koji će nam pomoći da ostvarimo svoje ciljeve. Najbolji igrači razmišljaju upravo na takav način, jer su tako naučili, a i vi možete jednako tako promijeniti svoje navike i uz malo discipline i treninga ugraditi pozitivne stavove koji će zasigurno doprinijeti vašoj boljoj izvedbi

Roger Federer
Roger Federer (Fotografije: Dana Anders)

Moć sugestije poznata je već godinama. Psiholozi su koristili tehnike sugestije da bi pomagali pacijentima pri ozdravljenju, te educirali bolesnike da pomoću autosugestija dožive poboljšanje zdravstvenog stanja bilo psihičkog, bilo tjelesnog. Vezano za to, sportski psiholozi pokušali su sličnim tehnikama sugestija pomoći sportašima da budu što bolji, što uspješniji na sportskim terenima, kako bi postigli svoje ciljeve. Nije tajna da se hipnoza i samohipnoza u posljednje vrijeme koriste u različite svrhe, npr. odvikavanju od pušenja, alkohola i sl. Jednako tako vrlo je izvjesno da će pozitivna sugestija uvelike pomoći sportašima, u našem slučaju tenisačima, da se osjećaju bolje na terenu te da kreiraju unutarnje stanje koje će im omogućiti da pruže najbolju igru.

Vježbanje na terenu, no i van terena

Uz trening vizualizacije, vježbanja autosugestija i pozitivnih afirmacija igrač će se znatno bolje i kvalitetnije pripremiti kako za svakodnevne napore na treningu, tako i za važna natjecanja koja slijede.

Petra Martić
Petra Martić (Fotografije: Dana Anders)

Svi mi se svjesno ili nesvjesno svakodnevno koristimo afirmacijama, bilo pozitivnim ili negativnim, te nam one pomažu ili odmažu u ciljevima i zadacima koje smo si zadali. Igrači na terenu, isto tako u svojim razmišljanjima tijekom treninga, a pogotovo u mečevima, padaju pod utjecaj vlastitih inputa tj. načina razmišljanja kojima se hrane u vrijeme izvođenja aktivnosti.

Jedna od najčešćih sugestija, a pri tome i pogrešaka u načinu izvođenja unutarnjeg monologa jest rečenica koju smo svi mi nesvjesno nekad izgovorili: „Samo ne dupla, samo ne dupla“, u situaciji kad trebamo servirati drugi servis u važnom poenu.

I naravno da se dupla dogodila. A dogodila se zato što je naša svijest reagirala na ono što je mozak registrirao, a to je bila riječ: „Dupla!“ Dakle, iz te situacije vidi se da afirmacija ili sugestija treba ići u pozitivnom smjeru, a ne u negativnom. Ispravna sugestija u toj prilici bi bila: „Dobar servis!“, ili još bolje konkretan zadatak koji se treba učiniti da bi servis bio dobar ( „Baci više loptu“, „Odrazi se više“, „Opusti se…“).

Julia Georges
Julia Georges (Fotografije: Dana Anders)

Osim na terenu, gdje svakako trebamo biti svjesni ako komuniciramo sami sa sobom na negativan način („Idiote“, „Glupačo“, „Kako si mogao to pogriješiti…“), te spomenute obrasce zamijeniti pozitivnim monologom, što se preporučuje pod svaku cijenu, pozitivne afirmacije vježbaju se i van terena.

Za uvod – lagano opuštanje

Za trening pozitivnih afirmacija neće vam trebati ništa drugo osim malo slobodnog vremena, mirnog okruženja i discipline. Ako ste upoznati s tehnikama disanja i opuštanja, dobro je da kao uvod napravite lagano opuštanje te da u tom stanju lagano i odlučno ponavljate sugestiju koju si sami izaberete. Naravno, pri tome obratite pažnju da izabrana sugestija bude pozitivna, jednostavna i jasna. Primjeri dobro izabranih sugestija mogu biti sljedeći: „Igram agresivno“, „Odlučan sam“, „Najbolji sam kad je najteže“.

Ana Ivanović (Fotografije: Dana Anders)
Ana Ivanović

Izaberite dvije ili tri jednostavne rečenice koje se lagano pamte i imaju značenje za vas, te ih lako možete ponoviti i u toku dana. Što se vremena tiče, najbolje je izdvojiti nekoliko minuta ujutro prije doručka, nakon buđenja i nekoliko minuta prije spavanja. Tada najbolje upijamo informacije koje ulaze u našu podsvijest.

Trening afirmacija nije ništa neobično, jednostavno ponavljanje stavova koje želimo usvojiti i načina razmišljanja koji će nam pomoći da ostvarimo svoje ciljeve. Najbolji igrači razmišljaju upravo na takav način, jer su tako naučili, a i vi možete jednako tako promijeniti svoje navike i uz malo discipline i treninga ugraditi pozitivne stavove koji će zasigurno doprinijeti da se bolje osjećate i da postanete bolji natjecatelj.

Tenis – mentalna igra

0
Mate Pavić
Mate Pavić (fotografija: Dana Anders)

Kada pričamo o tenisu, većina će vam reći kako je tenis u velikoj mjeri mentalna igra, budući da se borba odvija na dva plana. Prvi je tehničko takti čki; reket, lopti ca, mreža, reakcija suparnika. Druga borba, često i ona teža za tenisača, zapravo se odvija na mentalnom planu; u samoj glavi igrača. Svakoj osobi koja se bavi, ili se bavila tenisom bit će jasno što se pod ti me misli. Naime, tenisači često nakon izgubljenog poena ili meča znaju reći kako su pobijedili sami sebe. Da li je takva situacija specifi čna samo za tenis ili slične obrasce možemo naći i u drugim sportovima? Mentalni dio je svakako jedna od važnih sastavnica svake izvedbe, neovisno o tome kojim sportom se bavimo. No zašto se onda upravo tenis često naglašava kao sport u kojem je mentalni dio toliko značajan? Upravo zbog teških psihofi zičkih zahtjeva koji se postavljaju pred igrača. U tenisu sportaš je sam na terenu, nema podršku suigrača i trenera koji će ga pokrivati i kompenzirati povremene oscilacije, meč može trajati vrlo dugo, te česta putovanja i odvojenost od obitelji zbog putovanja u kasnijim fazama samo su neki od faktora koji svakako utječu na fi zičko i mentalno stanje tenisača povećavajući zahtjeve situacije u kojoj se tenisač nalazi.

Povezanost tjelesnog i mentalnog

Vidjeli smo kako specifi čnost situacije utječe na psihofi zičke zahtjeve koji se stavljaju pred tenisače, no također je važno biti svjestan kako tjelesni i mentalni dio nisu odvojene cjeline, te se zapravo radi o interakciji i međuzavisnosti između ta dva djela koji mogu pojačavati jedno drugo. Zamislite tenisača koji kreće u meč s poziti vnim stavom, ali kondicijski nije u najboljoj formi. U početku kada je svjež, takav tenisač ili tenisačica može izgledati dobro; može biti uspješan u svojoj izvedbi. No kako meč odmiče gubi se svježina, javlja se umor i tenisač hvata zadnji atom snage kako bi sti gao bržu lopti cu. U takvoj situaciji efi kasnost počinje padati. Iako osoba i dalje daje sve od sebe, to jednostavno više nije dovoljno. Teško je očekivati kako takvo stanje neće utjecati na mentalno stanje tenisača. Javljase frustracija, ljutnja, nervoza i
slični osjećaji koji još više ometaju tenisača i njegovu izvedbu. U takvim situacijama vrlo je važno detekti rati gdje je uzrok problema, jer ako zaključujemo samo na temelju posljedice (nervozna reakcija, odustajanje i sl.) možemo zanemariti uzrok i tako smanjiti vjerojatnost rješavanja problema. S druge strane, dobro je poznato kako negati vna emocionalna stanja poput natjecateljske anksioznosti dovode do povećanja napetosti u ti jelu. Sjeti te se samo npr. napetosti u mišićima vrata nakon psihički napornog dana; nakon nekog stresnog događaja. U sportu takva napetost može dovesti do veće potrošnje energije te do gubitka lakoće izvedbe (tenisači često znaju reći kako su izgubili osjećaj, kako pokret nije tekao glatko kao inače i sl.).

Što učiniti u takvim situacijama?

Isto kao što dobrom kondicijskom pripremom kod tenisača razvijamo tjelesne kapacitete i održavamo poželjno fi zičko stanje, isto tako psihološkom ili mentalnom pripremom razvijamo poziti vne vrijednosti , učimo tenisače tehnikama koje mogu primjenjivati kako bi opti mizirali svoje mentalno stanje ti jekom izvedbe. Psihološka priprema ili mentalni trening je oblik rada sa sportašem u kojem mu pomažemo da usvoji tehnike kojima će unaprijediti i učiniti stabilnijim izvođenje akti vnosti u svom sportu. Iako se psihološkom pripremom bave psiholozi, treneri su u cijeloj situaciji vrlo značajan faktor. Treneri svojim pristupom, planiranjem i programiranjem treninga mogu uvelike utjecati na razvoj poželjnih psiholoških karakteristi ka. Kolika važnost se pridaje psihološkom faktoru u sportu dovoljno nam govori činjenica kako sportaši i treneri izjavljuju da se 40% do čak 90% uspjeha u sportu može pripisati mentalnom faktoru. Zašto toliko visoki postotak? Zato što su mentalni faktori oni koji će omogućiti da sportaš pokaže ono što može i to pretoči u meč. Ako razmišljamo o mentalnom faktoru iz te perspekti ve, onda je tako visoki postotak opravdan. No, isto tako trebamo biti svjesni kako mentalni faktori ne mogu u potpunosti kompenzirati nedostatak znanja i vješti na i kondicijske spreme. Ako tenisač nije u formi, te ako razina znanja i vješti ne nije zadovoljavajuća, tada i najbolja psihološka priprema ne može napraviti čudo. Na psihološku pripremu treba gledati kao na jedan dio pripreme sportaša, uz bok tehničko-takti čke pripreme i kondicijske pripreme.

Da li započeti sa psihološkom pripremom, i kada?

Postavlja se pitanje je li psihološka priprema nužna i kada sa psihološkom pripremom započeti . Ako o psihološkoj pripremi pričamo u užem smisli riječi, dakle kroz rad sa sportskim psihologom tada je odluka mnogo kompleksnije, jer ona ovisi o poziti vnom stavu tenisača i njegovog okruženja prema radu sa psihologom, dostupnosti sportskog psihologa i naravno o fi nancijskim mogućnosti ma. Ako o psihološkoj pripremi razmišljamo u širem smislu, što znači stavljanje većeg naglaska na razvijanje mentalnih vješti na kroz redovne treninga i rad s trenerom, tadabi odluka trebala biti mnogo jednostavnija, i odgovor bi trebao glasiti : svakako bi trebalo započeti i to što prije, naravno uz pristup primjeren uzrastu s kojim se radi. Kada nabrojimo područja mentalnih vješti na u tenisu bit će jasnije zašto je odgovor takav. Generalno gledajući područja koja bi se kod sportaša trebala razvijati , a spadaju u područje mentalnih vješti na su: moti vacija, kontrola emocionalnog stanja (nošenje sa stresom, ljutnjom i drugim nepoželjnim emocionalnim stanjima), poziti vne misli, koncentracija i sl. Stoga je vrlo važna edukacija trenera iz područja sportske psihologije. Iskustvo u praksi pokazuje kako je u radu na psihološkoj pripremi najbolji pristup onaj kojim se pokušava ostvariti kvalitetna suradnja tenisača, trenera i sportskog psihologa.

 

U daljnjim člancima detaljnije ćemo obraditi pojedine uže teme iz područja psihološke pripreme u tenisu.

Čarolija Davisova kupa

0
Ekipa Hrvatske
Ekipa Hrvatske (Fotografije: Dana Anders)

Iz osobnog iskustva svakako mogu istaknuti da je upravo momčadski duh i poziti vna atmosfera, uz individualne kvalitete, naravno, ključ uspjeha u gotovo svakom momčadskom sportu, pa tako i u Davisovu kupu

Iako je tenis pojedinačni sport, Davisov kup je momčadsko natjecanje što mu daje posebnu čar. Za vrijeme Davisova kupa u drugi plan padaju turniri na kojima igrači nastupaju preko cijele godine, te se taj tjedan daju na raspolaganje reprezentaciji zemlje za koju nastupaju s ciljem što boljeg plasmana, bilo da se radi o Svjetskoj skupini ili nižim rangovima natjecanja Davisova kupa.

Davisov kup, svi znamo, posebno je natjecanje. Ne samo zbog tradicije i masovnosti , nego i zbog činjenice da igrač ne igra za sebe, nego za momčad, za reprezentaciju države koju predstavlja. Većini igrača velika je čast igrati u momčadi Davisova kupa, iako postoji mnogo prepreka i, da tako kažem, otežavajućih okolnosti pred kojima igrači nerijetko posustaju i odustaju od nastupa za reprezentaciju.

Ivo Karlović
Ivo Karlović (Fotografije: Dana Anders)

Jedna od glavnih prepreka je raspored turnira, koji je ionako vrlo zasićen. Naime, iako u tom tjednu na rasporedu nema ATP turnira na kojima nastupaju najbolji svjetski tenisači, nerijetko je važan turnir prije ili poslije termina Davisova kupa, što igračima predstavlja dodatno opterećenje. Svi znamo koliko je naporno igrati susret na tri dobivena seta, no ako se u tri dana odigraju sva tri meča u pet setova, a igrač nastupi u svim susreti ma, teoretski je moguće odigrati 15 setova u tri dana, što je prilično iscrpljujuće.

Gotovo je sigurno da igrač ne može nastupiti na turniru sljedeći tjedan nakon Davisova kupa, a da i ne spominjem rizik od ozljede. Zbog toga neki igrači dvoje oko igranja za reprezentaciju, a pogotovo ako se ne osjećaju fizički potpuno spremni ili ako imaju neku manju ozljedu. U tom slučaju i ne žele preuzeti rizik od još većeg ozljeđivanja, te donijeti u pitanje i bod za reprezentaciju, ako bi morali predati susret.

No, bez obzira na sve otežavajuće okolnosti što se tiče rasporeda i zahtjevnosti igranja susreta Davisova kupa, gotovo svi igrači će se složiti da je za taj tjedan od velike važnosti atmosfera u momčadi. Ako je ozračje u momčadi pozitivno, sigurno je da će igračima biti užitak igrati i boriti se, te dati najbolje od sebe u tom trenutku, a samim tim momčad će biti bliže pozitivnom ishodu.

Što bi značilo pozitivno ozračje? Prije svega, respekt. U momčadi koja je sastavljena ne samo od igrača, nego i od stručnog tima, najvažniji je respekt. Dakle, zna se što radi izbornik, što radi trener, što rade igrači, što radi fizioterapeut, što radi doktor…Ako svi svoje obaveze i zadatke izvršavaju na najbolji mogući način, uz međusobno uvažavanje i poštivanje, svakako da će rezultat toga biti pozitivno ozračje.

Iz svog iskustva svakako mogu istaknuti da je upravo momčadski duh i pozitivna atmosfera, uz individualne kvalitete, naravno, ključ uspjeha u gotovo svakom momčadskom sportu, pa tako i u Davisovu kupu. Iako se igraju pojedinačni mečevi te susret parova, te se zbrajanjem pobjeda dobije konačni pobjednik, pozitivno ozračje doprinijet će tome da će svako od igrača koji nastupi odigrati najbolje što može i time dati doprinos momčadi.

Mario Anćić i Ivan Ljubićić
Mario Anćić i Ivan Ljubićić (Fotografije: Dana Anders)

Da se razumijemo, pred igračima koji igraju pojedinačne susrete je velik pritisak, jer vremena za popravak nema. Nerijetko se događalo, svjedoci smo bili i u nedavno odigranom susretu između Hrvatske i Nizozemske, da igrač dobije grčeve već u prvom ili drugom setu, što se na pojedinačnom turniru vrlo rijetko ili gotovo nikad ne dogodi. Sve to govori o tome koliko si igrač stavi pritiska na samog sebe prije i tijekom susreta, jer, on ovog puta ne igra za sebe, nego i cijela nacija od njega očekuje pobjedu.

U takvoj situaciji samo vrlo dobro psihološki pripremljeni te iskusni igrači mogu reagirati i igrati na najvišoj razini. Kroz dugi niz godina u našoj reprezentaciji ulogu vođe imao je Goran Ivanišević, od kojeg se uvijek očekivalo da donese pobjede u Davisovu kupu, nakon toga stigli su Ivan Ljubičić i Mario Ančić, koji su i osvojili ovo prestižno natjecanje da bi se u posljednjih nekoliko godina Marin Čilić profilirao u vođu momčadi pred kojoj je velika budućnost.

I sam Marin je izjavio kako je naša reprezentacija jedna od najmlađih koja je nastupila u Davisovu kupu, te je svi uvažavaju i gledaju s poštivanjem. Da se podsjetimo, protiv Poljske mladi Borna Ćorić iznenadio je favoriziranog Janowicza i time postao heroj susreta. Draganja i Pavić odigrali su odličan meč parova, iako su izgubili susret od Fyrstenberga i Matkowskog. U meču protiv Nizozemske, Mate Delić pobijedio je prvi dan Sijslinga te nas je time stavio korak bliže pobjedi. Ako svemu pridodamo veliki doprinos Draganje u paru s Čilićem, te pobjedu protiv odlične nizozemske kombinacije, jasno je da igrače za velike domete imamo.

“Warm-up” u tenisu

0
Fotografija: Dana Anders

[dropcap type=”3″]Z[/dropcap]agrijavanja su već dugo vremena sastavni dio sportskih akti vnosti . Utjecaj pravilno izvedenog zagrijavanja, uočljiv je i bez spoznaja o anatomskom, metaboličkom i biokemijskom funkcioniranju organizma i to kroz subjekti vni doživljaj lakšeg izvođenja raznih kretnih struktura i intenzivnih akti vnosti . Često se događa da čak i treneri na vrhunskoj razini provode zagrijavanje zahti jevajući od svojih tenisača izvođenje izvjesnih kretnih struktura nižim intenzitetom, a da pritom ne razmišljaju na efekte koje ti me žele posti ći. Kako bi daljnji tekst imao smisla potrebno je defi nirati zagrijavanje kao postupak ili skup postupaka koji imaju za cilj akutnu psihološku, anatomsku, fi ziološku i biokemijsku prilagodbu organizma na zahtjeve koji slijede u glavnom dijelu tjelovježbene akti vnosti, teniskog treninga, ili natjecateljske akti vnosti, sa svrhom smanjenja rizika nastanka ozljeda, optimizacije trenažnih efekata ili poboljšavanja natjecateljskih rezultata. Što se točno događa u ljudskom organizmu za vrijeme zagrijavanja i koji su to mehanizmi i kemijske reakcije koje omogućavaju tu «subjekti vno» lakšu izvedbu, odnosno funkcioniranje organizma na višoj razini, nije do kraja razjašnjeno. Iako su trenutne spoznaje sasvim dovoljne kako bi se kroz određeni protokol organizam pripremio za srednji ili visoki napor koji slijedi u glavnom dijelu treninga ili meča, te na taj način poboljšao efekt treninga ili rezultat na natjecanju, sa znanstvenog stajališta i dalje postoje određene nepoznanice. Točno poznavanje energetskih mehanizama u ljudskom organizmu, te primjena adekvatne metodologije kojom se mjeri omjer svih energetskih obrazaca za vrijeme intenzivne akti vnosti , omogućili bi veći broj znanstveno utemeljenih informacija o utjecaju zagrijavanja na te iste energetske procese. Postoje procjene o zastupljenosti pojedinih energetskih obrazaca prilikom nekih tjelesnih akti vnosti izraženih u postotcima, temeljenih na procjeni sportskih eksperata, ili temeljem informacija dobivenih mjerenjem primitka kisika i koncentracije laktata za vrijeme i neposredno nakon određene akti vnosti ali konkretne informacije temeljene na činjeničnom stanju unutar mišića i dalje su nepoznanica.

Utjecaj zagrijavanja na ljudski organizam.

Zagrijavanje je fiziološka i psihološka priprema za trenažne zadaće koje slijede. Najčešće sredstvo zagrijavanja je tjelesna akti vnost. Pokazalo se da je zagrijavanje najučinkoviti je kada je niskog do umjerenog intenziteta i duljeg trajanja. Iako se zagrijavanjem posti žu učinci na cjelokupni antropološki status u nastavku teksta će se u najvećoj mjeri iznijeti informacije o djelovanju zagrijavanja na energetske sustave u mišićima.

Fiziološki aspekti zagrijavanja

Izrazom homeostazafi ziolozi označavaju održavanje  nepromijenjenih, odnosno stalnih uvjeta u unutarnjem okolišu. Svi organski sustavi u ti jelu obavljaju svoje funkcije kako bi održali te stalne uvjete. Homeostaza je za vrijeme različiti h tjelesnih akti vnosti u većoj ili u manjoj mjeri narušena. Ona ne predstavlja konačno stabilno stanje. Superkompenzacijom organizam, nakon iscrpljujuće tjelesne akti vnosti , uz adekvatan oporavak, uspostavlja novu (višu) homeostatsku razinu. Dakle, faza superkompenzacije predstavlja prvu razinu adaptacije, što organizmu dozvoljava da nadolazeći rad dočeka spremniji. Kontrolni i regulacijski mehanizmi u organizmu imaju funkciju održavanja i uspostave više razine homeostaze. U organizmu postoji nekoliko ti suća kontrolnih mehanizama koji reguliraju homeostazu. Adaptacija organizma na akti vnost može biti akutna i dugoročna. Akutna priprema organizma za akti vnost podrazumijeva manje strukturne promjene, te uti lizaciju i korištenje postojećih kapaciteta. Akutnu adaptaciju organizma na akti vnosti koje slijede posti žemo adekvatnim zagrijavanjem. Dugoročnu adaptacija organizma na akti vnost podrazumijeva strukturne promjene (povećanje količine enzima i strukturnih bjelančevina) i povećanje ukupnih energetskih kapaciteta. Kao rezultat zagrijavanja gotovo svi organski sustavi pripremljeni su za višu razinu metabolizma i funkcioniranje na višem nivou, ne samo kroz pojedinačno funkcioniranje, već i kroz međusobnu koordinaciju, ali i strukturne promjene koje se u prvom redu odnose na proizvodnju enzima, za koje postoje dokazi da se njihov broj može povećati već nakon nekoliko sekundi. Adekvatno provedenim zagrijavanjem djelujemo na sve sustave ti jela (respiratorni, kardiovaskularni, živčani, lokomotorni sustav) na način da ih pripremamo za višu razinu djelovanja, smanjujući tako veličinu šoka koji bi organizam mogao doživjeti za vrijeme visoko intenzivne akti vnosti . Kada bi ljudski organizam bio u mogućnosti odmah se adapti rati na energetske i metaboličke zahtjeve korištenjem svojih maksimalnih metaboličkih kapaciteta, bez navedenih reakcija i procesa zagrijavanje ne bi bilo potrebno.

Vrste zagrijavanja.

Zagrijavanje se prema metodi provedbe može podijeliti na akti vno/dinamičko i na pasivno zagrijavanje. Akti vno/dinamičko zagrijavanje podrazumijeva povećanje mišićne i tjelesne temperature pod utjecajem fi zičke akti vnosti , a pasivno zagrijavanje je takvo zagrijavanje pri kojem izostaje fi zička akti vnost, a porast se temperature izaziva egzogenim faktorima. Cilj zagrijavanja uglavnom određuju sadržaji glavnog dijela treninga ili natjecanja, pa će ovisno o cilju ovisiti i ostale odrednice zagrijavanja. Svako zagrijavanje, posebno kada je riječ o tenisu, obzirom na fi ziološke efekte koje bi se zagrijavanjem trebalo posti ći, trebalo bi se sastojati od:

  • izvođenja cikličnih struktura gibanja nižim
    intenzitetom (hodanje, trčanje…),
  • vježbi dinamičke fl eksibilnosti,
  • vježbi tonizacije,
  • vježbi ravnoteže,
  • izvođenja specifi čnih struktura gibanja iz glavnog
    dijela trening ili meča visokim intenzitetom izvedbe.

Već je rečeno kako najnovije studije pokazuju kako stati čno istezanje, ukoliko predstavlja jedini oblik zagrijavanja prije treninga, bitno trenutno smanjuje jakost, snagu i motoričku izvedbu vježbača, bez obzira na njegovu dob, spol ili razinu treniranosti. Konkretno, ako odmah nakon takvog oblika zagrijavanja pokušamo napraviti bilo koji oblik akti vnosti koji iziskuje manifestaciju eksplozivne ili maksimalne jakosti i snage, naši ć e rezultati biti slabiji nego prije „zagrijavanja“. Stoga se svakako preporučuje provedba gore svih navedenih dijelova “pravilnog” zagrijavanja. Teniska igra zahtjeva od igrača opti malnu kombinaciju fl eksibilnosti, eksplozivne snage, jakosti i dinamičkog balansa. Prijenos sile reakcije podloge korištenjem tzv. kineti čkog lanca zahtjeva dovoljnu jakost trbušnih mišića, ali i adekvatnu razinu jakosti i fl eksibilnosti kako bi se sila uspješno prenijela na reket. Iz tog razloga, vrlo je važno provoditi vježbe zagrijavanja visokog intenziteta i velikog opsega pokreta. Evo primjera nekih vježbi:

  1. Hodanje na petama
  2. Hodanje četveronoške
  3. Hodanje na vanjskom dijelu stopala
  4. Iskoraci naprijed
  5. Podizanje koljena
  6. Iskoraci bočno
  7. Rotacije trupom
  8. Trčanje u mjestu
  9. Rotacije u ramenom obruču
  10. Zamasi rukama

Preporučuje se provoditi dinamički ti p zagrijavanja u trajanju od 10 do 20 minuta, no važno je napomenuti da se dužina trajanja mijenja sa stupnjem kvalitete tenisača. Naime, što je tenisač na višem stupnju kvalitete to se i produžava trajanje samog zagrijavanja. Kod profesionalnih tenisača zagrijavanje može potrajati i duže od jednog sata. Sadržaji zagrijavanja i intenzitet zagrijavanja bi trebali pružiti određenu progresiju i to uključivanjem vježbi sve većeg transformacijskog utjecaja te provedbom vježbi postepenim povećanjem intenziteta i volumena. Intenzitet kod vježbi istezanja posti že se postepenim povećanjem opsega pokreta, povećanjem sile i brzine izvedbe. Povećanje volumena uključuje povećanje broja ponavljanja i/ili ukupnog vremena trajanja. Tenisači početnici trebali bi započeti s vježbama zagrijavanja koje podrazumijevanju niži intenzitet i manji opseg pokreta vježbi, manju silu kod izvedbe i manju brzinu pri izvedbi pokreta. Primjerice, zadatak hodanja je vježba zagrijavanja za početnike, te za razliku od vježbe trčanja u mjestu koja zahtjeva provedbu s puno manjom silom i smanjenom brzinom izvedbe kroz manji opseg pokreta. Svako zagrijavanje trebalo bi započeti izvedbom cikličnih struktura gibanja nižeg intenziteta poput hodanja ili trčanja u trajanju od 3 do 10 minuta, kako bi se postepeno povećala frekvencija srca, ali i mišićna te tjelesna temperatura. Jednostavne vježbe poput jogginga, vožnje na bicikl ergometru ili preskakivanje vijače dobre su za prilagodbu organizma za napore koje ga očekuju u teniskom treningu ili meču. Mnogi tenisači, pogotovo mlađi i neiskusniji provode zagrijavanje prekratko, te nisu fokusirani na pravilnost izvedbe pojedinih zadataka. Bez pravilne tehnike izvođenja svakog zadatka istezanja, sve dobrobiti istezanja neće se posti ći.

“TAKE HOME MESSAGE”

Zagrijavanje ima važnu ulogu kod prevencije,
opti mizacije trenažnih efekata i poboljšavanja
natjecateljskih rezultata u tenisu

Prije treninga i meča obavezno provoditi
dinamički način zagrijavanja

Preporučuje se provoditi dinamički ti p
zagrijavanja u trajanju od 10 do 20 minuta

Započeti s cikličnim strukturama gibanja nižeg
intenziteta poput hodanja ili trčanja u trajanju
od 3 do 10 minuta

Postepeno povećavati intenzitet i volumen
vježbi zagrijavanja

Prilikom istezanja valja paziti na pravilnu
tehniku izvedbe

Osnove taktike u pojedinačnoj igri

0
zona

Nekoliko je faktora koji se moraju razmotriti kako bi se pomoglo igraču razumijeti, planirati i primijeniti prikladnu taktiku u pojedinačnoj teniskoj igri. Ti faktori uključuju:

  • 5 igračkih situacija.
  • Zone igre i geometrija igrališta.
  • Faze igre.
  • Taktika igrališta.
  • Igrački stilovi.
  • Taktički obrasci.
  • Druge varijable: igračeve tehničke, fizičke i psihološke karakteristike te okruženje (okolina)

5 Igračkih situacija

Bez obzira na razinu igre, svi bi igrači trebali biti upoznati s pet igračkih situacija, a zatim i iskazati određenu razinu umješnosti u njima. Nabrojimo ih redom:

  • Serviranje: Igrač započinje igru.
  • Vraćanje servisa: Igrač nastoji ostati u igri.
  • Igra s osnovne crte: Igrač nastoji ostati u igri s osnovne crte.
  • Napad i igra na mreži: Igrač udara lopticu nastojeći prići bliže mreži ili pak s mreže.
  • Igra protiv igrača na mreži: Igrač nastoji odigrati pokraj (ili iznad) igrača na mreži.

Različite igračke situacije, koje su u korelaciji sa zonama i fazama igre, osiguravaju igračima priliku za primjenu specifične taktike kako bi se osvojio poen.

Sven
Sven, fotografije: osobni arhiv

Zone igre i geometrija igrališta

Postoje dvije vrste zona: zone odakle igrač igra te zone u koje igrač upućuje svoj udarac.

Zone odakle igrač igra mogu biti:

    • Crvena zona („back court zone“): područje iza (i blizu) osnovne linije koje koristimo pri serviranju, vraćanju servisa, igri s osnovne crte i igri protiv igrača na mreži. Upravo ovo područje na igralištu pruža početnicima i srednje naprednim igračima najviše vremena da se pripreme za svoje udarce te im tako daje najviše šanse da poen završi u njihovu korist. Sigurna i konzistentna igra je glavno obilježje ove zone.
    • Narančasta zona („mid-court zone“): područje između osnovne crte i servis crte koje koristimo pri napadu i igri na mreži. Riječ je o nepredvidljivom području u kojem bi igrač trebao provesti što je manje vremena moguće – čim prije bi trebao nastaviti kretanje iz tog područja u tzv. zelenu zonu. Početnici i srednje napredni igrači rijetko ostvaruju direktne poene iz narančaste zone – razlog više da ih se čim prije upozna s napadom i igrom na mreži.
    • Zelena zona („net court zone“): područje između servis crte i mreže koje koristimo u napadu i igri na mreži te ponekad, u igri protiv igrača na mreži. Riječ je o stabilnom, ali ponešto neugodnom području za početnike i srednje napredne igrače.

zona

Igračeva sposobnost da ostvari direktan poen („winner“) iz sve tri zone ovisiti će o:

  • visini dodira s lopticom: teže je ostvariti direktan poen udarajući niže loptice.
  • mjesto odskoka loptice – više u sredini igrališta ili više po strani: primjerice, ako je nadolazeća loptica plića (odskočila je u zelenoj zoni), ali je plasirana više u stranu, može biti teže ostvariti direktan poen, nego da je plasirana bliže sredini igrališta.
  • položaj protivnika na igralištu.

Učinkovito korištenje zona u koje igrač upućuje svoj udarac, podrazumijeva razumijevanje nekih važnih trenerskih savjeta kao i geometrije igrališta:

    • što je igrač bliže mreži, to je potencijalni kut koji može proizvesti svojim udarcem veći.
    • visina je jednaka dubini: igraj 1-2 m iznad mreže.
    • igrač treba koristiti tzv. sigurnosne crte: zamišljene crte u igralištu koje idu usporedo s bočnim crtama za pojedinačnu igru. Na taj način igrač ostavaruje veću marginu za grešku.
    • igrač treba koristiti „sigurne zone“: kada je igrač pod pritiskom, primjerice izvučen van granica igrališta zbog protivnikove dobre dijagonale, trebao bi odigrati duboku i visoku lopticu prema sredini igrališta kako bi „kupio“ vremena da uspješno pokrije teren i ostane u igri.

signure zone

  • pokrivanje terena: pri pokrivanju terena na osnovnoj crti i igri na mreži, igrač se treba pozicionirati na pola puta (presijeci kut) od dvaju najboljih mogućih protivnikovih udaraca.
  • igranje postotnog tenisa: igrač treba igrati paralelu kada želi napasti i prići mreži odnosno, dijagonalu kada želi ostati u igri – vratiti lopticu sigurno u istom pravcu odakle je i došla. U igri s osnovne crte dijagonala je najsigurnije rješenje jer loptica mora najduže putovati preko najnižeg dijela mreže (pa je stoga margina za grešku veća).
Marija
Marija, fotografije: osobni arhiv

Faze igre

Različite faze igre su produkt pozicije igrača i  protivnika na terenu kao i visine odnosno, vrste dodira s lopticom. Razlikujemo:

  • Faza napada: igrač ostvaruje prednost kada je primjerice:
    • pozicioniran unutar igrališta.
    • protivnika izvukao van granica igrališta preciznom dijagonalom ili ga potisnuo daleko iza osnovne linije dubokim udarcem.
    • protivnik poslao visoku i/ili plitku lopticu koja je odskočila blizu mreže.
  • Neutralna faza: niti igrač niti protivnik ne ostvaruje prednost što se primjerice, može dogoditi kada:
    • su i igrač i protivnik slično pozicionirani na igralištu.
    • se izmjena između dva igrača sastoji od dubokih udaraca srednje visine.
  • Faza obrane: protivnik je kreirao prednost kada je primjerice:
    • igrača izvukao van granica igrališta preciznom dijagonalom ili ga potisnuo daleko iza osnovne linije dubokim udarcem
    • pozicioniran unutar igrališta.
    • igrač poslao visoku i/ili plitku lopticu koja je odskočila blizu mreže na protivnikovoj strani.

Sve navedene faze igre su zajedničke svim igračkim situacijama!

Taktičke namjere

Svi igrači, kako početnici tako i oni koji se natječu na profesionalnoj razini, imaju isti osnovni cilj odnosno, namjeru – osvojiti poen. Dakako, način na koji će početnici pokušati ostvariti taj cilj se razlikuje od načina na koji to čine napredniji igrači. Ipak, određeni jednostavni taktički principi bi trebali biti poznati početnicima i srednje naprednim igračima te bi trebali služiti kao putokazi u njihovom igračkom razvoju:

  • dodir s lopticom: to bi trebao biti prvi cilj svakog igrača. Početnike treba poticati da najprije samo pogode lopticu te da to učine što je više puta moguće.
  • sigurnost prebaciti lopticu preko mreže i u polje: glavni cilj većine igrača jest udariti lopticu tako da njihov protivnik ne može ostati u igri. U tom naumu, igrači će ili igrati sigurno (mirno, držati lopticu u igri) ili će pak, preuzimati na sebe rizik (napadati, pokušati odigrati winner ili pak, prisliti protivnika na grešku). Razlika između prisiljene i neprisiljene greške ovdje postaje relevantna:
    • neprisiljena greška: greška napravljena bez da je protivnik izvršio bilo kakav pritisak na igrača.
    • prisiljena greška: greška napravljena pod protivnikovim pritiskom – protivnik je igraču oduzeo vrijeme i/ili prostor.
  • preciznost – učinkovito korištenje smjerova i dubine: to se može postići:
    • razvijanjem velike margine za grešku: početnike treba poticati da igraju visoko iznad mreže i ne preblizu crtama.
    • ograničavanjem promjena smjerova: šanse za grešku se povećavaju ukoliko igrač odluči promijeniti smjer na protivnikovu duboku dijagonalu – postotni tenis.
  • pokrivanje terena – pozicioniranje: igrači koji znaju pokriti teren nakon odigranog udarca, smanjuju protivniku šansu da ga dovedu u defanzivnu situaciju – oni se trebaju kretati prema sredini nakon svog udarca pazeći pri tome da stanu na pola puta između protivnikovih najboljih mogućih udaraca („bisecting the angle“).
  • korištenje protivnikovih slabosti: protivnik može imati razne vrste slabosti od kojih mnoge izlaze na vidjelo u neuspjelom pokušaju da se ostvari sigurna izmjena. Te slabosti uključuju:
    • udarci: jedan osnovni udarac često ima tendenciju da je slabiji od drugog (to je najčešće bekend).
    • vrsta udarene loptice: primjerice, visoke i duboke loptice najčešće predstavljaju problem početnicima i srednje naprednim protivnicima.
    • kretanje: općenito, protivnicima je teže ostati u igri ukoliko ih se pokrene.
  • korištenje svojeg boljeg udarca: igračeva sposobnost da dobro ocijeni nadolazeću lopticu predstavlja ključ učinkovitog odabira vlastitih udaraca. Sve se nadolazeće loptice mogu podvesti u sljedeće tri kategorije:
    • lagane loptice.
    • umjereno teške loptice.
    • teške loptice.

Upotreba kodova pomoću boja može pomoći početnicima u povezivanju kvalitete nadolazećih loptica s taktičkom namjerom. Naprimjer:

Boja = Težina nadolazeće loptice Glavna taktička namjera Akcija
Zelena = lagana Stvaranje prednosti Napad
Narančasta = umjereno teška Održati poziciju na igralištu; ostati ću pozitivan Držanje izmjene/neutralizacija
Crvena = teška Ostati u igri; igrati ću konzervativno Obrana
  • ritam: početnici mogu postepeno naučiti mijenjati taktiku i ritam tako da:
    • Igraju sa više ili manje top-spina.
    • Koriste bekend slajz.
    • Igraju više iznad mreže.
    • Ostaju duže na osnovnoj liniji.
    • Mijenjaju brzinu svojih udaraca.
    • Napadaju samo izrazito plitke loptice.
    • Udaraju prvi servis više kao da serviraju drugi servis.
    • Uzimaju više vremena između poena.
  • snaga: snaga najčešće, nije glavno taktičko oružje početnika. Ipak, početnici i srednje napredni igrači bi trebali moći taktički koristiti snagu na dva načina:
    • Kreiranje snage vlastitog udarca.
    • Korištenje snage protivnikovog udarca na način da:
      • Prije svega teže kontroli i dodiru s lopticom.
      • Anticipiraju protivnikove namjere.
      • Ostvaruju brzo kretanje po terenu.
  • prikladno riskiranje: svi igrači preuzimaju na sebe izvjesnu količinu rizika, količina koja ovisi o njihovoj šansi za uspjeh i posljedici neuspjeha. Statistički gledano, teniski mečevi imaju jednu zajedničku karakteristiku – oba igrača rade pogreške te oba igrača čine više grešaka (kako forsiranih tako i neforsiranih), nego što čine tzv. winnera. Glavna razlika između početničke i napredne razine jest vrsta pogreške koje igrač čini – napredni igrači imaju više prisiljenih, a manje neprisiljenih grešaka.
  • igranje postotnog tenisa: igrač treba poznavati koncept tzv. postotnog tenisa koji se sastoji u „najsigurnijem“ odabiru udaraca i smjerova u odnosu na njegovu poziciju na igralištu kao i vlastitim snagama.
  • osnovni obrasci za „pametnu“ igru:
    • napadni kratku loptu: Ukoliko je protivnik poslao kratku lopticu – onu nakon koje igrač stigne u nekoliko koraka zauzeti dobru poziciju na mreži – napadni ga na slabiju stranu (ne igrajući preblizu bočnim crtama) te priđi mreži. Postotak uspješnog završavanja poena na mreži bi trebala biti 66% (2 od 3).
    • koristi 1-2 brojalicu: koristi navedenu brojalicu pri napadu i igri na mreži (1- napadam, 2-završavam volejom), niskom pa visokom voleju (1-pokrećem protivnika niskim volejem, 2- završavam poen visokim volejem), igri protiv igrača na mreži (1-čvrsta lopta na protivnikov slabiji volej, 2 – pasing udarac kojim završavam poen) te servis-mreža igri. Kao što vidimo, naglasak je da se drugim udarcem završi poen.
David
David, fotografije: osobni arhiv

Igrački stilovi

Kao što smo već opisali, igrački stil je u biti način na koji neki igrač igra. Drugim riječima, zbroj svih navedenih „taktičkih dijelova“ predstavlja nečiji igrački stil. Sljedeća tabela sumira najčešće igračke stilove u modernom tenisu:

Stil/tip igrača Kako igra Osnovna taktika u igri protiv njega/nje
Svestrani igrač/All court player
  • igrač sposoban napasti iz svake zone igrališta, koristeći bilo koji udarac; nemaju neku očevidnu slabost; ponekad vole koristiti svoj bolji udarac.
  • fizički dobro pripremljeni i mentalno jaki, mogu imati najdražu podlogu iako najčešće dobro igraju na svim podlogama.
  • igrati protiv takvih igrača nije lako zbog njihove tehničke i taktičke raznovrsnosti.
  • solidna igra s osnovne crte, napad i igra na mreži te promjena ritma mogu biti učinkoviti protiv takvih igrača.
  • korištenje vlastitih boljih strana.
  • bitno je ostati miran, ali ukoliko je promjena nužna važno je odgonetnuti što protivniku najmanje odgovara.
Agresivni igrač s osnovne crte/Aggressive Baseliner
  • igrač koji napada uglavnom s osnovne linije koristeći svoje osnovne udarce. Često ti igrači imaju jedan osnovni udarac koji predstavlja pravo oružje te se njihova taktika onda „vrti“ oko tog udarca.
  • obično su fizički dobro pripremljeni,mentalno jaki i strpljivi te preferiraju igrati na sporijim ili srednje brzim podlogama – kao što je zemlja ili tvrda podloga. Servis nije nužno ključni dio njihove igre.
  • tipične mogućnosti u igri protiv takvog igrača su probati napadati bolje nego oni ili pak, vršiti protunapade kroz raznovrsnost i sigurnost.
  • dobro je rješenje izvesti takvog igrača izvan njihove zone ugodnosti – bilo igrom nešto kraćih lopti kako bi ih maknuli s osnovne crte, igranje po sredini kako bi im oduzeli mogućnost oštrijih kuteva, napad i igra na mreži kako bi im stvorili vremenski pritisak itd.
Servis-mreža igrač/Net Rusher

Trener treba biti upućen u sve aspekte teniske pripreme

0
Ivan Dodig, Željko Krajan
Ivan Dodig i Željko Krajan (fotografija: Dana Anders)

U jednom od prošlih brojeva pisali smo o ulozi trenera u karijeri igrača. U međuvremenu se na Touru pojavilo nekoliko zvučnih imena, nekadašnji vrhunski igrači angažirani su od strane sadašnjih vrhunskih igrača kako bi im pomogli u njihovom razvoju i daljnjoj karijeri. Poznato je, naime, da su Andy Murray i Ivan Lendl surađivali još prošlu sezonu, krajem prošle godine Marin Čilić predstavio je Gorana Ivaniševića kao svog novog trenera, Ivan Ljubičić uspješno radi s Milošem Raonićem, a od ove godine tu su i Boris Becker, Michael Chang, Stefan Edberg te još neki bivši šampioni. Ako malo bolje promotrimo situaciju što se ti če načina treninga, svima će biti jasno da je vrhunski igrač vrlo zahtjevan projekt te njegov ti m mora pokriti nekoliko područja, počevši od tehničkotakti čkog dijela, kondicijskog treninga, mentalne pripreme preko prevencije i zdravstvene službe. Nije rijedak slučaj da trener predstavlja rješenje za sva ta područja u jednoj osobi. Što bi to značilo? Zbog zahtjevnosti našeg sporta, današnji trener koji se želi baviti vrhunskim igračem jednostavno bi trebao biti upućen u sve aspekte teniske pripreme na višoj ili nižoj razini, u većoj ili manjoj mjeri, ali svakako bi trebao biti educiran kako bi u potpunosti mogao prati ti razvoj svog igrača. Danas imamo situaciju (da se malo odmaknemo od onih najboljih, te razmotrimo one koji žele biti najbolji, dakle vrhunske juniore) u kojoj igrač već kao mlađi junior nerijetko ima i do tri ili četi ri treninga dnevno. Mladi igrač je u svojoj pripremi već i te kako upoznat s principima kondicijskog treninga, mentalnog treninga, a da ne govorim o teniskom treningu u vrhunskom pogonu. Vjerujem da se postavlja pitanje da li je moguće da jedna osoba obavlja cjelokupan proces pripreme i treninga

Ako malo bolje promotrimo situaciju što se ti če načina treninga, svima će biti jasno da je vrhunski igrač vrlo zahtjevan projekt te njegov ti m mora pokriti nekoliko područja, počevši od tehničko-takti čkog dijela, kondicijskog treninga, mentalne pripreme, preko prevencije i zdravstvene službe. Nije rijedak slučaj da je trener rješenje za sva ta područja u jednoj osobi

ili je dobro da se uloge raspodijele i da svaki od stručnjaka odradi svoj dio posla. Odgovor možemo potražiti kod najboljih, koji će svojim primjerom pokazati koje je najbolje rješenje za njih…

No, zna se dogoditi, siguran sam da treneri to mogu potvrditi, da igrač dolazi umoran na teniski trening nakon što je dan prije odradio kondicijski trening tako da na terenu ne može pružiti onoliko koliko teniski trener od njega zahtijeva.

Tommy Haas, Alexander Waske
Tommy Haas, Alexander Waske

I tu dolazi do izražaja kvalitetna komunikacija između svih faktora u timu igrača. Teniski trener, kao glavna osoba treba voditi tim i u suradnji s igračem odrediti na koji segment priprema će se staviti naglasak i tu neće biti problema. Ivan Ljubičić znao je svojevremeno napomenuti da ga je mentalni trening znao toliko iscrpiti te taj dan nije radio kondicijski trening.

Jedna vrhunska igračica, jednom davno, na pitanje o tome da li je ikada bila kod psihologa, odgovorila je da joj to ne treba (iako je često gubila „dobivene“ mečeve) jer nije luda… Ta vremena su iza nas i igrači i treneri su postali svjesni da je teniska igra postala sve zahtjevnija, te se traži prostor za napredak gdje god on postoji.

Na putovanjima i turnirima koji se igraju preko cijele godine dolazi do izražaja kvaliteta integrirajućeg pristupa teniskom treningu i kvaliteta trenera koji je često sam s igračem i po nekoliko tjedana. Zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije, igrač može biti u vezi s kondicijskim trenerom (ako ovaj nije na putu s njim) i psihologom, ali trener koji putuje s igračem mora biti spreman obaviti najveći dio posla i to kvalitetno.

Da se vratimo na početak, vjerojatno je i to jedan od razloga što su najbolji igrači zatražili pomoć i suradnju u novoj sezoni od bivših šampiona. Oni koji su zaista prošli i osjetili na sebi što to znači igrati i trenirati na najvišoj razini, oni koji su i sami bili u situacijama koje nose ogroman pritisak i zahtijevaju specifičan način pripreme i treninga, sigurno da će moći svojim savjetima i prisustvom pomoći da njihovi puleni postignu željeni rezultat. Suradnja Gorana Ivaniševića i Marina Čilića možda je i najbolji primjer gdje je Marin svoju slabiju stranu (prvi servis) pretvorio u moćno oružje što pokazuju i sve statistike.

Usvajanje vještina kod početnika

0
tenis02
fotografije: osobni arhiv

Većina tenisača želi poboljšati svoju igru te u tu svrhu provode bezbrojne sate na teniskom igralištu usavršavajući  svoje teniske vještine.  Ti sati su najčešće okarakterizirani velikim brojem udaraca. Nažalost, stvarni igrački kontekst unutar kojeg se ti udarci izvode jest rijetko predmet pažnje – čak i kada je sat vođen i planiran od strane trenera. Neki su treneri doduše, poznati po tome što treninge temelje na samoj igri, ali bez da svojim učenicima daju bilo kakve specifične ciljeve. I jedan i drugi pristup teško da će biti od pretjerane koristi dugoročnom razvoju igrača. Cilj i izazov za trenere sastoji se u tome da se igraču poveća broj prilika za uvježbavanje neke vještine bez da on trening doživi dosadnim.

tenis1
fotografije: osobni arhiv

PRIPREMA TRENINGA

Kvalitetna priprema treninga podrazumijeva da trener posjeduje „radno“ razumijevanje:

  • igrača: Tko su? Koje su im karakteristike? Dob, prijašnje iskustvo, motivacija, sposobnosti, pažnja, pamćenje, sposobnost procesuiranja informacija, itd.
  • postavljanja ciljeva: Koji su glavni ciljevi igrača? Koji su moji ciljevi kao trenera?
  • ciljeva učenja: Učenje vještine, usavršavanje vještine, otkrivanje i ispravljanje grešaka..
  • razine učenja: Gdje su igrači u procesu učenja? Na verbalno-kognitivnoj razini (pokušaji i pogreške)? Asocijativnoj (pokreti su „stabilniji“ i „precizniji“)? Autonomnoj (izvedba je slobodna i „lagana“)?
  • prijenosa učenja: Očekuje li se prijenos učenja? Ako da, koji tip prijenosa (pozitivan, neutralan ili negativan)?
  • traženih vještina: Koje se vještine trebaju naučiti ili razviti? Dakle, najprije treba identificirati udarac, pokrete ili ciljeve (napr. ubaciti servis u polje) koje treba uvesti na treningu kao i njihove karakteristike.
  • traženih „ponašanja“: Tu se misli na poželjne akcije koje se dešavaju kao rezultat učinkovitog učenja (napr. konzistentno i precizno namještanje loptice za servis).
  • traženog konteksta: Okruženje i uvjeti u kojima se učenje odvija (napr. trening, prijateljski meč, kompetitivni meč, prisutnost ili odsutnost drugih).
  • traženog konteksta: Koji se kriteriji evaluacije koriste (napr. neki specifični ishod i sl.)

STRUKTURA TRENINGA

Kako bi osigurali optimalnu izvedbu i olakšali učenje, treneri moraju razmotriti kako najbolje organizirati trening te postići balans između potrebe za ponavljanjem neke vještine kao i potrebe za odmorom. U tom smislu, istraživanja upućuju na generalno bolju učinkovitost kraćih i rascjepkanih treninga (u smislu stalnih izmjena  između igranja i pauza) od dužih i manje rascjepkanih treninga (u kojima više -manje nema pauza, već se stalno igra).[1] Ipak, učinak koji jedan ili drugi tip treninga ima na fizički ili mentalni zamor igrača, varira obzirom na prirodu zadatka. Primjerice, smanjenje pauze između serviranja ima mali (ako uopće ikakav) učinak na učenje, a pod određenim okolnostima može čak biti i poželjno za olakšavanje i ubrzavanje učenja. Isto tako, tijekom kraćih treninga, koji se tipično koriste u radu s početnicima, razvoj motoričkih vještina može se ubrzati kroz izvedbu velikog broja ponavljanja (tj. udaranja što je moguće više loptica). Također, tipičan trening najčešće

[1] Coaching beginner and intermediate tennis players, Miguel Crespo and Machar Reid, ITF, 2009.

uključuje učenje više od samo jedne vještine. U tom smislu možemo razlikovati  dvije strukture treninga:

  • Podijeljeni“ trening – trening u kojem igrač opetovano isprobava jedan zadatak (ili udarac), a zatim prelazi na neki drugi. U praksi to najčešće izgleda tako da se primjerice 10 minuta servira, zatim 10 minuta igraju forhendi itd.
  • Nasumični“ trening – trening u kojem igrač izvodi veći broj različitih zadataka (ili udaraca) bez nekog specifičnog redoslijeda te na taj način izbjegava uzastopno ponavljanje bilo kojeg pojedinog zadatka. U praksi to znači da će igrač primjerice servirati, zatim odigrati 2 forhenda ili 2 bekenda itd.

Glavna razlika između tih dviju struktura treninga jest redoslijed isprobavanja nekog zadatka odnosno vještine. Imajući navedeno u vidu, korisno je znati da su istraživanja pokazala  kako u ranim fazama učenja (i ukoliko igraču manjka sampouzdanja) „podijeljeni“ trening može biti učinkovitiji od „nasumičnog“.[1] To je stoga što „podijeljeni“ trening osigurava igračima, osobito onima u kognitivnoj fazi učenja, dovoljan broj ponavljanja za uspješno izvođenje nekog pokreta, a time i trenutni pozitivni „feedback“. Isto vrijedi i suprotno – u kasnijim fazama učenja, određeni dokazi sugeriraju da je „nasumični“ trening korisniji od „podijeljenog“. Navedene razlike možemo još jednom prikazati i u tabeli[2]:

[1] Coaching beginner and intermediate tennis players, Miguel Crespo and Machar Reid, ITF, 2009., str. 54.

[2] Coaching beginner and intermediate tennis players, Miguel Crespo and Machar Reid, ITF, 2009., str. 55. Table 4.5. Difference between blocked and random practices.

Karakteristike „Nasumični“ trening „Podijeljeni“ trening
Uvjeti konteksta Raznovrsni Stabilni i konstantni
Rješavanje problema (kreativnost) Zahtjeva pronalazak rješenja na svakom udarcu Zahtjeva pronalazak rješenja samo na prvom udarcu
Donošenje odluka Dopušta samo jednu šansu za uspjeh Osigurava puno prilika za uspjeh
Ponavljanje pokreta Isti pokret se ne ponavlja u nekom slijedu Isti pokret se opetovano ponavlja

 

Stoga zapamtimo, motoričkom učenju najviše doprinosi upravo čin prikladnog isprobavanja nekog udarca ili zadatka (kvalitetan trening). Drugim riječima, ukoliko treneri žele da njihovi učenici nauče igrati, moraju im omogućiti (mnogobrojne) prilike da udare lopticu. Ipak, količina nije konačan smisao i svrha treninga te se nikako ne bi smjela forsirati na račun kvalitete treninga i zdravlja, tj.opće dobrobiti igrača.

tenis
fotografije: osobni arhiv

Promotrimo sada i situaciju kada igrač izvršava isti motorički zadatak, ali u različitim formama (napr. forhend koji se udara po dijagonali ili paraleli, visoko ili nisko, kratko ili duboko). Bez obzira na varijaciju u formi, igrač i ovdje pristupa općim motoričkim programima s nevarijabilnim osobinama (kao što je u našem primjeru slučaj s forhend „swing“ akcijom). Razlikujemo dvije vrste treninga kada je usavršavanje (isprobavanje) varijacija – brzina, smjer, visina udarca itd. – u pitanju:

  • „Konstantni“ trening – igrač uvježbava samo jednu varijaciju tijekom treninga. Primjerice, ako je igračev cilj jednostavno postati vještiji u igranju forhend dijagonala, onda će ova vrsta treninga (s malo varijabilnosti) vjerojatno biti učinkovita.
  • „Varijabilni“ trening – igrač uvježbava brojne varijacije tijekom treninga. Ukoliko je igračev cilj postati vješt u svim varijacijama forhenda, onda će ova vrst treninga biti preporučljiva.

Iskustva iz prakse upućuju na to da kombinacija „konstantnog“ i „varijabilnog“ treninga daje bolje rezultate kada su početnici i mlađi učenici u pitanju dok se više „varijabilnog“ treninga preporučuje u kasnijim fazama učenja.

Probajmo za kraj sve navedeno sumirati kroz primjer – pretpostavimo da naš učenik trenutno uči dvoručni bekend. Umjesto da mu dodajemo loptice iz košare na njegovu bekend stranu dok on stoji i udara natrag po sredini igrališta („podijeljeni“ i „konstantni“ trening), možemo mu radije naizmjence dodavati loptice različite visine i dubine na forhend i bekend stranu („nasumični“ i „varijabilni“ trening) kako bi optimizirali poduku kroz holistički pristup.

Motivacija, motor koji nas pokreće

0
Roger Federer
Roger Federer

Kao što smo naveli u prethodnom članku, glavna područja koja padaju u područje mentalnih vještina su: motivacija, kontrola emocionalnog stanja (nošenje sa stresom, ljutnjom i drugim nepoželjnim emocionalnim stanjima), pozitivne misli, koncentracija i sl. Motivacija nije slučajno stavljena na prvo mjesto jer se zapravo radi o iznimno važnom faktoru koji okreće ili zaustavlja tj. usporava sve ostale procese. Na otivaciju možemo gledati kao na motor koji nas pokreće, daje am energiju i snagu. Ako taj motor ne radi dobro tada takvo tanje uvelike utječe i na ostale aktivnosti i sam napredak tenisača.

Motivacija približavanja i motivacija izbjegavanja

Što je motivacija? Možda je najlakše na to pitanje odgovoriti ako si postavimo jedno dodatno pitanje, a to je Zašto radimo ono što radimo? Zašto se ponašamo na način na koji se ponašamo? Pojednostavljeno gledajući možemo reći kako je sve što činimo u životu motivirano time da se ili nečem približimo; težimo doći do cilja koji nam se sviđa, ili da se od nečeg udaljavamo, izbjegnemo posljedicu koja nam se ne sviđa. Pokušat ćemo ova dva tipa motivacije objasniti kroz primjer u tenisu, u prvom slučaju tenisač može uporno trenirati i zalagati se na treningu kako bi unaprijedio neki tehnički element čime će se njegova izvedba dići na višu razinu. Kada je tom tenisaču teško na treningu, ide mu slabije i sl., tada zamišljajući takav cilj može sebe motivirati da bude još ustrajniji usprkos trenutnim teškoćama. U drugom slučaju osoba se također može motivirati da bude ustrajnija na treningu u situacijama kada nije lako, samo što je motiv malo drugačiji. Ovdje je dominantan motiv izbjegavanja; npr. izbjeći kritiku trenera ako se nedovoljno zalaže na treningu ili izbjeći kaznu koja može uslijediti. I jedno i drugo stanje će osobi pomoći da se motivira u tom trenutku, no dugoročno gledajući razlika definitivno postoji. Naime, u sportu, ali i u životu općenito, trebali bi težiti razvijanju prvog tipa motivacije, dakle razvijati motivaciju gdje se teži postizanju određenih ciljeva. Takva motivacija je stabilnije i mnogo pozitivnija. Stabilnija jer ne ovisi o okolini; samo si postavite sljedeće pitanje: Kako će se ponašati sportaš kojem je glavni motiv izbjeći kaznu trenera, u situaciji kada trener ne vidi što radi?Ili ako dobije novog trenera koji nije toliko dosljedan u provedbi te kazne. Dakle motivacija u takvom slučaju ovisi o okolini u kojoj se sportaš nalazi, a svi znamo da je okolina promjenjiva.

Roger Federer
Roger Federer

Iako i taj drugi tip motivacije može biti iznimno snažan kada postoji prijetnja, opasnost je u tome što se, uz manju stabilnost, bazira i na negativnom stanju odnosno prijetnji. Prijetnju može za tenisača biti mogućnost gubitka odnosa, neke materijalne stvari, statusa ili samopouzdanja. Generalno to je stanje koje nam izaziva nelagodu, a poznato je kako iz takvih situacija, ako su dugotrajne, nastojimo pobjeći.

Naravno da su oba tipa motivacije prisutni kod svih i da je normalno da se ponekad javi i drugi tip motivacije, no važno je da kroz karijeru veći naglasak bude na motivaciji približavanja, jer ona smanjuje vjerojatnost odustajanja i povećava vjerojatnost uživanja bez obzira na sve teške situacije kroz koje sportaš u svojoj karijeri prolazi.

Utjecaj okoline tenisača na motivaciju

Upravo stoga je vrlo važno s tenisačem postaviti ciljeve koji će biti ciljevi „prema“, a ne ciljevi „od“. Budući da će tenisači, posebice mlađi, teško samostalno postaviti ciljeve za sezonu u ovom području vrlo je značajna uloga trenera. Također je korisno da roditelji preispitaju da li svojim ponašanjem u većoj mjeri potiču razvijanje motivacije približavanja ili izbjegavanja?

Xenija Perwak
Xenija Perwak

Praktično gledano vrlo je bitno da treneri i roditelji djeluju usklađeno u čim većem broju aspekata, a od presudnog je značaja što iskazuju svojim ponašanjem budući da djeca (tenisači i tenisačice) upijaju pristup prema određenim stvarima i načine ponašanja od svojih mentora – roditelja i trenera. S obzirom na navedeno trener i roditelj trebali bi svojim pristupom poticati:

Organiziranost i ustrajnost – organiziranost i usklađenost kondicijske, teniske, mentalne pripreme s prehrambenim navikama i adekvatnim odmorom od presudnog su značaja. Kvalitetni vremenski menadžment tu dolazi do punog izražaja jer omogućava adekvatni balans između treninga i oporavka, a omogućava ustrajnost i dosljednost u provođenju svih potrebnih komponenti pripreme bez kojih je danas teško polučiti uspjeh.

Voljni moment djeteta – treneri i roditelji svojim primjerom kako ništa nije teško (ako se nešto voli i ako se istinski želi uspjeti) u velikoj mjeri mogu utjecati na ispravni voljni moment djeteta i njegovu stabilnost.

Entuzijazam (pozitivan pristup) – volja za rad kreće od entuzijazma cijelog tima. Voljni moment roditelja i trenera i usredotočenost na pozitivne stvari podiže atmosferu projekta i uživanje djeteta tenisača te doprinosi lakšem savladavanju trenažnih opterećenja i kriznih situacija na teniskom terenu kako u treningu tako i na natjecanju.

Alizé Lim
Alizé Lim

Natjecateljski duh – od najranije dobi treba razvijati natjecateljski duh djeteta („Competition“). Često se zna dogoditi da treneri i roditelji na početku izbjegavaju natjecanja dok se ne stekne određeni nivo tehnike izvođena udaraca i kretanja. Upravo suprotno – natjecanje i bodovanje je uputno uvesti od najranije mladosti. Tko će odigrati više puta preko mreže forhendom, bekendom? Tko će ubaciti više servisa? Djeca koja se u ranoj dobi nauče natjecati shvaćaju kako je to sastavni i najinteresantniji dio teniske igre, a svako natjecanje im postaje motivacija i izazov u kojem žele pokazati svoje sposobnosti.

Dva trenera za psihološku prednost

0
Boris Becker
Boris Becker

[quote_box_center]Sigurno je da će dvojica stručnjaka bolje pripremiti igrača, ogotovo ako jedan od njih ima iskustvo osvajanja Grand Slam aslova, ali mora se paziti da ne dođe do narušavanja sigurnosti i samopouzdanja igrača, koje je ipak najvažnije[/quote_box_center]

[dropcap type=”3″]U[/dropcap] posljednje vrijeme imamo situaciju da najbolji svjetski igrači dolaze s velikom popratnom ekipom ljudi koja ih prati na najveće svjetske turnire. U teamove igrača su uključeni brojni stručnjaci za koje se zna da bi mogli pomoći i donijeti prevagu u pripremi za važne mečeve na Grand Slam turnirima i ostalim važnim natjecanjima. No, unatoč različitim mišljenjima, Novak Đoković, Roger Federer,Miloš Raonić i jošponeki igrači, koji si svojim statusom i financijskim mogućnostima to mogu priuštiti, angažirali su i po dvojicu teniskih stručnjaka.

Da se podsjetimo, Đoković je uz stalnog trenera Marijana Vajdu angažirao nekadašnjeg velikog šampiona Borisa Beckera, Federer je uz stalnog trenera, koji mu pomaže već godinama, angažirao Stefana Edberga. Miloš Raonić uz sebe ima Ivana Ljubičića i Ricarda Piattija. Rafael Nadal uz svojeg dugogodišnjeg učitelja Tonyja Nadala ima i bivšeg TOP 10 igrača, Španjolca Carlosa Costu, koji ima i ulogu menadžera. Za ove slučajeve suradnje zasigurno će se naći riječi pohvale, ali neki će naći i zamjerke koje se mogu pripisati takvoj suradnji u kojoj sudjeluje veći broj stručnjaka.

Becker i Edberg za Grand Slam

Složit ćete se da za vrhunski rezultat atmosfera u teamu igrača jednako tako mora biti vrhunska. Bez sumnje je da vrhunski svjetski stručnjaci u svijetu tenisa zajedno mogu pomoći svojem pulenu da dostigne željeni rezultat, a to je u njihovom slučaju svakako osvajanje Grand Slam turnira. Boris Becker ili Stefan Edberg, koji su i sami osvajači brojnih Grand Slam naslova, zasigurno će svojim savjetima i iskustvom pomoći pronaći rješenje i pripremiti svog igrača za važne mečeve. S obzirom na to da su sa svojim stalnim teniskim trenerima tijekom čitave godine (oni se brinu o formi i udarcima na terenu), nova suradnja trebala bi donijeti psihološku prednost i nadmoć nad ostalim protivnicima.

Novak Đoković
Novak Đoković
Čilić: Bolje je vjerovati jednoj osobi

S druge strane, neki igrači misle da previše ljudi oko njih ne pomaže nego čak može naštetiti sigurnosti igrača. Naime, što ako se razilazeu mišljenjima? Što ako ponekad, i to sasvim slučajno, jedan od njih kaže nešto što nije u skladu s razmišljanjem onog drugog trenera? Tada bi moglo doći do nepovjerenja u nekog od članova teama, a samim tim i do narušavanja ravnoteže unutar teama, što bi se sigurno odrazilo na samopouzdanje igrača. U jednom od razgovora, Marin Čilić napomenuo je da mu ne trebaju dva trenera jer [pull_quote_center]zašto bi mu dvojica govorila jednu te istu stvar, a ako bi mu pričali nešto različito, tek tada bi nastao problem i došlo bi do nesigurnosti. Bolje je vjerovati jednoj osobi u koju imaš povjerenja.[/pull_quote_center] Dakle, koliko god to sjajno zvučalo i izgledalo, za situaciju u kojoj se dva trenera brinu o istom igraču imamo argumente za i protiv. Sigurno je da dvojica stručnjaka mogu više pomoći nego jedan, sigurno je da će dvojica bolje pripremiti igrača, pogotovo ako jedan od njih ima iskustvo osvajanja Grand Slam naslova, ali mora se paziti da ne dođe do narušavanja sigurnosti i samopouzdanja igrača, koje je ipak najvažnije.